Pohvala »Ti si anđeo« redovito više prešućuje o anđelima nego što izriče o svojem naslovniku. Želi li se njome istaknuti dobrostivost, valja izostaviti čak trećinu »zvijezda nebeskih« koje je za sobom povukao zmajoliki zloduh; želi li se njome naznačiti miroljubivost, valja zanemariti vojujuće duhove koji su pomagali Mojsiju, Jošui, Baraku, Elizeju, Ezekiji i Judi Makabejcu. Pjesnik koji slavi »kerubinsku« ljepotu djetinjega lica ne mari što kerubini imaju i tri životinjska obraza, kao što ni pjevač koji se diči »serafskim« glasom ne kani poput serafa pjesmom izazvati potres i trepet. No ni ugled arkanđela nije jednoličan. Titulu »vođe vojske Gospodnje« Mihael nije zaslužio silom, nego smjernošću, a Rafaelova se uloga Božjega liječnika temelji koliko na medicinskom znanju toliko i na egzorcističkom umijeću. I premda je Gabriel prepoznatljiv kao blagovjesnik Zahariji i Mariji, najdulji je anđeoski navještaj iznio – Danielu.
Osim što u iscrpnu tumačenju četvrtoga Danielova viđenja Gabriel nagoviješta »četiri posljednje stvari«, arkanđeo »sličan sinu čovječjem« buduće događaje najavljuje u pojavi tako strahovitoj da ga prorok dršćući oslovljava: »Gospodine!« Ako se tomu doda da Gabrielove riječi uz stalnost duhovnoga boja precizno dočaravaju i silinu đavolskih ometanja, nije teško zaključiti da bi susret anđela i proroka dostojno oslikao tek učen i pozoran svetac. To se i zbilo kada je 1109. engleski monah sv. Stjepan Harding naložio cistercitima u Citeauxu da prepišu Bibliju. Jedan od trojice utemeljitelja reformiranoga ogranka benediktinaca nije se zadovoljio time da za tumačenje spornih mjesta angažira židovske pismoznance, nego je pergamene i sam iluminirao tintom. Njegov historizirani inicijal Knjige o Danielu proniče srž prorokova druženja s arkanđelom: Gabriel pridiže onemoćala Daniela, ali ne za let u nebo, nego za hod po zemlji.
Dva dana hoda koliko ima između Epfacha i Bernrieda u Bavarskoj prognanoj su se rekluzi Herluki morala činiti kao vječnost. Iako je Hardingova njemačka vršnjakinja – rođena oko 1060. – rodni švapski kraj prisilno napustila zbog anđeoske vjernosti klerikalnim reformama pape Grgura VII., onemoćalosti su njezina koraka mnogo više doprinijela viđenja đavolske kazne za protivnike celibata i predvodnike simonije. Blažena je djevica podjednako često, naime, u proročkom drhtaju motrila pakleni bezdan i otvoreno nebo s njihovim vojskama. A možda su je upravo blaženi duhovi koje je viđala gdje služe euharistijskomu Kristu podučili kako da se usprotivi misnomu svetogrđu. Duhovnu slatkoću koju je zbog toga kušala tkogod će pripisati njezinim mentalnim teškoćama; no njima se ne može protumačiti skrb koju je sa svojim pustinjačkim drugama pružala siročadi. Nije li anđeo tko životom ne prešućuje na što riječima upozorava?
