»Bolje znani vrag nego neznani anđeo«, veli krilatica kojom će se poslužiti psiholog i politolog, poduzetnik i pukovnik, pa i prosječni prolaznik. No ne i biblijski pisac. Za razliku od đavolskih poglavica čija su imena postojanija i od poganskih naroda koji im služe, anđeoski knezovi Božjega naroda u Svetom su pismu mahom bezimeni. Svega četiri pisca katoličkoga kanona – Tobija, Daniel, Luka i Juda – imenuju tek trojicu od »sedam duhova Božjih« što »stoje pred Bogom« i »donose molitve svetih«: Mihaela, Rafaela i Gabriela. To nije slučajnost: jedini koji su se usudili anđele zapitati za ime – Jakov i Manoah – umjesto odgovora primili su ukor. Ipak, to pobožne Židove nije spriječilo da imenovanim anđelima pridaju neimenovane zgode. Tako su u zatorniku Sodome i pogubitelju Sanheriba, ali i u Josipovu glasniku i Kristovu tješitelju prepoznali arkanđela Gabriela. No u njemu valja prepoznati i prvoga novozavjetnoga evangelizatora.
Uslišanje i obraćenje, radost i veselje, sila i priprava, razumnost i pravednost ključne su riječi »radosne vijesti« koju je Gabriel donio prestrašenomu Zahariji.
No zbog svoje nevjere svećenik je ostao bez ijedne od tih riječi, znakovito kažnjen baš kao kakva duša iz Danteova »Čistilišta«. Nije stoga proturječno ustvrditi da je Zaharijino umuknuće ponajbolje naznačio jedan od prvih Danteovih ilustratora. Kasnogotički opus Giovannija di Paola di Grazije povjesničari umjetnosti ne opisuju radosnim riječima: boje su mu grube, a crtež živčan, perspektiva obijesna, a figure otrcane, uzvišenost nakazna, a duhovnost izmučena. No tempera »Navještenje Zaharijino« opovrgava optužbe upravljene praocu ekspresionista. Monumentalna arhitektura očituje suživljenost s trenutkom dok izduljeni likovi slute na vječnost. Ipak, slikarovo pripovjedačko umijeće otkrivaju pogledi: dok Zaharijin prolazi kroz anđela, Gabrielov smjera ponad svećenika.
»Pogleda upravljena u raspelo.« Tako je – u godini smrti sijenskoga majstora Giovannija, 1482. – u Krakovu umro fra Šimun, sin pekara Grzegorza iz Lipnice Murowane. No samrtni pogled poljskoga svetca nije obilovao tek pouzdanjem u Pilatov natpis s Imenom kojemu je vatrenim propovijedima pridobivao štovatelje: u njemu se slutila i neostvarena žudnja za ranama Raspetoga. Privučen franjevaštvom Ivana Kapistrana, nebeski je zaštitnik rodilja više nego hodočastiti u Svetu Zemlju žudio samo proliti krv za spasenje duša – toliko da je i Pravilo nakanio naučiti napamet da ga ne opovrgne ni kada ga zatoče neznabošci. Krv prolio nije: njegujući krakowske okuženike, namjesto rana zadobio je mučeničke otekline. Ali želi li se razumjeti njegova posljednja želja da ga pokopaju pod crkvenim pragom, valja znati da je benediktinsko geslo »Moli i radi!« uzvisio evanđeoski radosnim riječima: »Nadaj se!« Čovjek nikad ne zna gdje ga čeka anđeo.
