Proslave svetkovine Velike Gospe pokazale su da je hrvatski narod uvelike hodočasnički. No osim u marijanska svetišta, hodočasti se i na drugim hodočasničkim rutama. Tako je odnedavno i Krk postao hodočasničko odredište u kontekstu Camina – hodočašća u Santiago de Compostelu u Španjolskoj, o čemu je u Jutarnjem listu pisao Luka Benčić. U tekstu je svrnuo pogled na Rajsku cestu koja počinje od kupališta Ribarskoga sela koje je izgrađeno u sklopu propaloga hotelskoga kompleksa Haludovo, uz more prema susjednim Njivicama. Vlasnici Njivica i Malinske vidjeli su potencijal pa su tim cestama i šetnicama još od 1934., pa 1938. i 1953. napravili šetnjicu od 1,9 kilometara. Cijela je šetnica uređena 2016. godine kada je proširena, nadograđena. Upravo ta cesta čini komadić Camina, koncepta hodočasničke staze koji svoje korijene ima u srednjem vijeku. Hodočasnici ondje dolaze uglavnom na proljeće i na jesen, kada nije toliko vruće, jer hodočašće po krčkim stazama traje sedam dana, svaki dan po 20-ak kilometara, i tereni su mjestimice nešto zahtjevniji od terena u Malinskoj, koji osigurava hlad i ljeti. Camino-staze protežu se i po otočnim goletima gdje nema nikakva zaklona od sunca i otkrivaju sasvim drugačiju perspektivu otoka. Tim se projektom otok Krk pridružio mreži hodočasničkih putova, dugoj 800 kilometara, poznatoj kao Camino de Santiago ili Put sv. Jakova, koja vodi prema globalno znanomu svetištu u Galiciji u sjevernoj Španjolskoj, Santiago de Composteli, gdje se nalazi grob sv. Jakova apostola. To se hodočašće zove Camino de Santiago i na njega se može krenuti Camino-stazama iz bilo kojega dijela Europe, a odnedavno i s Krka. Krčki Camino dug je ukupno 150 kilometara i za prolazak njime potrebno je otprilike sedam dana, tako da je i podijeljen na sedam etapa koje vode kroz sedam otočnih jedinica. Početak je u Krku, ispred katedrale, a završava kod crkve sv. Jakova u Korniću, ali svatko može odabrati gdje želi započeti. Inicijativa potječe od Bratovštine sv. Jakova iz Samobora koja je 2017. godine postala dijelom istoimene nadbratovštine iz Santiaga de Compostele.
U suvremenoj kulturi koja se vodi »linijom manjega otpora« iznenađenje je došlo iz nakladničke kuće »Fraktura« koja je u svojoj biblioteci »Bodoni« objavila slikovnicu »Tata u pidžami« s na prvi pogled turobnom temom. Rad je to umjetnika, kipara, slikara i ilustratora Svjetlana Junakovića, koji ju je napisao i oslikao. S njim je za Večernji list razgovarala Tia Šparo. Ta je priča autoru na pamet pala još prije petnaestak godina, kada je počela »ona velika kriza«, a i on je osobno proveo jedno razdoblje u pidžami. »Meni je zanimljivo raditi knjige s temama koje su prepoznatljive, suvremene. Ima zaista krasnih knjiga koje se bave lijepim temama, slonićima i medvjedićima, ali meni je to dosadno. Volim se baviti temama odnosa jer mislim da je odnos djeteta i roditelja vrlo bitan.
No čini mi se jako važnim i da slikovnicu roditelji, bake i djedovi ili tko već, čitaju zajedno s djecom i s njima o tome razgovaraju, analiziraju slike. Slikovnica se može pročitati za nekoliko minuta i bok, ali razgovor o njoj može biti razlog da se provodi vrijeme zajedno, da se bolje upozna dijete i da dijete bolje upozna roditelje…«
Djeca su uvijek na prvom mjestu, ali s prosječnom plaćom, a i kreditima, sve je teže podizati dvoje ili troje djece do 18 godina ako im se želi priuštiti sve što se danas smatra standardom za djecu, za njihov razvoj, za jednake šanse s vršnjacima. Dijana Jurasić o tome je pisala u Večernjem listu te upozorila da odgoj i podizanje djece traži od roditelja veća izdvajanja nego što ih njihovi novčanici mogu podnijeti. Navela je da kada se od rođenja do punoljetnosti zbroje svi troškovi za dijete, roditelji s prosječnom plaćom za jedno dijete trebaju izdvojiti manje od pola milijuna kuna, za dvoje djece 864 tisuće kuna, za troje čak 1,3 milijuna i sve to s prosječnom plaćom od 7700 kuna. Smatra da je to nemoguća misija bez podizanja kredita, ulaska u minuse ili bez zakidanja djece za bavljenje jednom športskom aktivnošću u klubu, što svi liječnici preporučuju za svako dijete, ili zakidanja za učenje jednoga stranoga jezika ili sviranja glazbenoga instrumenta i odlaska na skromno sedmodnevno ljetovanje. Sve se to, zaključila je, danas smatra civilizacijskim dosegom koji djeci treba osigurati, a nažalost mnogi roditelji to ne mogu. Mnogi djeci ne mogu osigurati ni osnovne stvari poput vlastite sobe, prijenosnoga računala u starijoj školskoj dobi, odvesti ih na poneki produljeni obiteljski vikend izvan mjesta stanovanja. U nekim državama uskače se socijalnim izdašnim naknadama i time se omogućava da sva djeca imaju približno jednake šanse. U Hrvatskoj roditelji dobivaju jednokratnu pomoć za rođenje djeteta, sada su povećane naknade na roditeljskom dopustu na 7500 kn, djeci se daju besplatni udžbenici. No to je uglavnom sve. Čast izuzetcima nekih gradova i općina koji se godinama ustrajno financijski brinu za obitelji s djecom jer se tako brinu i za opstanak svojih sredina. Hrvatska nema čak ni univerzalni dječji doplatak, kao većina zemalja EU-a, nego samo doplatak za najsiromašniju djecu od mizernih, u prosjeku, 200 – 300 kuna. S razlogom u većini zemalja dječji doplatak iznosi najmanje oko 100 eura, kao i dodatci djeci uoči školske godine u nizu zemalja te razni dodatci obiteljima s djecom s niskim prihodima. Djeca kojoj se pruže jednake šanse i kojoj se pomogne da iziđu iz začaranoga kruga siromaštva sutra će omogućavati razvoj svojih država i održavati javne sustave, poručila je novinarka Jurasić.
