U rijetkim prigodama kada se javi u jeziku, izraz »brz kao anđeo« opisat će tek zrakoplove i konje. I dok se na temelju Pisma dade valjano procijeniti brzina kojom anđeli lete nebom, mjera njihova zemaljskoga trka mnogo je oskudnija. Naime, četiri minute koliko je otprilike trebalo proroku Danielu da izrekne svoju molitvu dostajalo je arkanđelu Gabrielu da prevali put između neba i zemlje – udaljenost toliko veliku da se njome dočarava i bezgraničnost Božje ljubavi i nedokučivost njegovih nauma. A usporedbu »hitrine duha« s brzinom svjetlosti opravdat će i biblijske poredbe uzleta anđela s plamsajem i slijetanja s munjom. No premda zbog iščeznuća Sodome nije poznato koliki su točno put za popodnevne šetnje prehodali Abrahamovi anđeoski posjetitelji iz Mamre, Rafael je Tobiju pridobio da polovicu rute od Ekbatane do Ninive – oko 320 kilometara – propješače u četiri dana. Vojničkim rječnikom rečeno, bio je to usiljeni marš.
Jeronimov latinski prijevod izvještaja o Tobiji navodi matematičke podatke o hitrosti arkanđelova hoda. Ipak, hitnost Rafaelova nagovora retorički vještije podastire grčki prijevod iste knjige: »Potrčimo nas dvojica!« Među bezbrojnim slikarima koji su zamišljali tu hodnju čovjeka i arkanđela tek se jedan domislio da je u njoj bilo i – žurbe.
No na »Pejzažu s Tobijom i anđelom« Abrahama Bloemaerta oko će uzalud tražiti nespokojne korake ili nestrpljive poglede. Brzinu arkanđelova hoda bolje će od blagoga lepršanja njegove halje odati vjetar koji protjeruje oblake i prigiba grane, povija travke i potresa zidove. Ali ulje na platnu manirista koji je u pejzažima mirio tradicije panorame i krupnoga plana svjedoči i da nizozemski umjetnik nije bio tek suveren kolorist ni puki poklonik pastorale. Ulogu slikara za progonjene katolike zaslužio je on i simboličkim umijećem: anđeoskomu razgovoru zaprekom nije ni zaduha ni zamor.
Bez zamora i zaduhe – tako se može opisati hitrost kojom se na posljednji marš od skoro tisuću kilometara 1597. dalo 26 na smrt osuđenih japanskih katolika. Mučenici su, naime, cijelom rutom od Kyota do Nagasakija pjevali »Tebe Boga hvalimo«. Razlog što se od čitava popisa njihovih imena danas navodi tek ime Pavla Mikija – rođena 1564., dvije godine nakon Abrahama Bloemaerta – nije tek redovnička halja koju je prvi među Japancima obukao, pa ni propovjedničko umijeće kojim je krstu privijao i budističke monahe. Naime, mladi je isusovac u kristovskoj dobi zaslužio Kristovu smrt, a s križa je podastro i svoj životni nagovor. »Nemam vam nakanu lagati u lice, pa vam obzanjujem da čovjeku nema drugoga puta spasenja doli kršćanskoga.« Izmirivši se s pogubiteljima, sveti je Pavao, boka probodena kopljem, duh predao moleći na latinskom jeziku – jeziku u kojemu se za života nije uspio izvještiti. Bio je to uzlet anđeoske brzine.
