Odnosi između Zapada i Rusije tradicionalno su praćeni usponima i padovima, a početkom veljače napetosti su doživjele vrhunac uobičajenim ritualom uzajamnoga protjerivanja diplomata. Najprije je Rusija protjerala trojicu diplomata, predstavnike Švedske, Poljske i Njemačke, zbog potpore oporbenomu vođi Navaljnomu, a onda su te zemlje uzvratile istom mjerom, protjeravši po jednoga ruskoga diplomata. Takvi su potezi simbolični, oni nemaju nikakvih posljedica na diplomatske aktivnosti, ali su uvijek znak da se u pozadini događaju velika trvenja. Zapadnim se zemljama ne sviđa odnos ruskih vlasti prema oporbenomu vođi Alekseju Navaljnomu, a Rusiji se ne dopada prevelik interes Zapada za njihove unutarnje poslove. Njemačka, kao vodeća europska sila, prednjači u kritikama i pritiscima na Rusiju svaki put kad se pojave naznake da Moskva ne poštuje uobičajena pravila igre. To je slučaj i sada. Uostalom, Njemačka je nedavno i liječila otrovanoga Navaljnoga.
Svaki val napetosti podsjeća na to da su Zapad i Rusija dva svijeta, koja pokušavaju surađivati, ali svako malo nešto krene kako ne treba. Mnogi se još sjećaju vremena kad su ruski nogometaši imali svi iste frizure, kad su Rusi i ostali narodi koji su živjeli u Sovjetskom Savezu izgledali egzotično. Danas je popularna kultura posvuda ista, pa se ni Moskva po frizurama, stilu odijevanja, glazbenim ukusima i svakodnevnim navikama ne razlikuje odveć od, recimo, Toulousea. Ali razlikuju se interesi. Logika života u zajednici u Rusiji drugačija je nego na Zapadu. Kad se to digne na razinu država i njihovih odnosa, u pravilu se javlja Njemačka kao središnja europska sila i kao tumač europskih interesa naspram Rusiji, koja pak kao vanjski čimbenik tradicionalno ima utjecaj na zbivanja u Europi.
Površan pogled na prilike u Europi kroz povijest, ali i danas, izaziva dojam neprestane napetosti između Njemačke i Rusije. Uistinu, ta dva velika naroda svojim su različitim interesima često sudbonosno utjecala na zbivanja u Europi. U kolektivnom pamćenju ostaju uglavnom ratovi i drugi spektakularni oblici sukobljavanja. Međutim, kako to često biva među velikima, međusobni su odnosi prožeti neprestanim pokušajima dijaloga i pronalaženja zajedničkih interesa. Nijemci su, još od vremena pruskih vladara, tražili i pronalazili mogućnosti usklađivanja interesa s Rusima. U brojnim primjerima strateškoga preslagivanja Europe vidljiv je dijalog između tih dviju sila. Još u srednjem vijeku Prusi i Rusi pregovarali su i dogovarali se o podjeli interesnih sfera. Zanimljivo, kod većine njihovih dogovora deblji kraj izvukli bi Poljaci. Oni su se stvarno na neki način pokazali kao smetnja idiličnim, dobrosusjedskim odnosima Nijemaca i Rusa.
Najnovije napetosti između Zapada i Rusije nisu uzrokovane strategijskim promišljanjima ni podjelom interesnih sfera, nego poimanjem politike. Rusija i Zapad, to se dobro vidi na ovom primjeru, dva su različita svijeta. Zapad smatra da se svi imaju pravo miješati u poslove drugih kad su u pitanju pravila političke igre, Rusi pak ustraju na tome da su njihove unutarnje stvari doista njihove unutarnje stvari i da im nitko nema pravo govoriti kako se trebaju ponašati. Slučaj Navaljni međutim za Zapad, posebice za Njemačku, nije samo slučaj oporbenoga prvaka kojemu su ugrožena prava. Riječ je o dugoročnom promišljanju, o pitanju kako će Rusija izgledati sutra, tko će njome upravljati, hoće li biti pouzdan partner kojemu se mogu prodavati strojevi i koji će biti pouzdan isporučitelj plina i nafte.
Rusija je među petnaest najvećih trgovinskih partnera Njemačke, s godišnjim prometom od oko 50 milijardi eura. Rusija je najveći opskrbljivač Njemačke energentima. Konkretno, oko 40 posto nafte i plina koje potroše Nijemci stiže iz Rusije. S druge strane Rusija se ponosi tehnologijom kojom podiže kvalitetu svoje infrastrukture, ali ona je uglavnom proizvedena u Njemačkoj, od strojeva do elektronike.
Ukratko, Nijemci i Rusi dobro su svjesni svoje uzajamne ovisnosti, a ona nije od jučer. Najnoviji ili u ovom trenutku najvidljiviji primjer toga je plinovod Sjeverni tok, kojim Njemačka želi dugoročno osigurati svoju energetsku stabilnost, a Rusija pronaći sigurno tržište za svoj plin i osloboditi se ukrajinske zaprjeke, kroz koju Rusi zasad u najvećoj mjeri opskrbljuju Europu plinom. Plinovod od Rusije ide izravno do Njemačke kroz Sjeverno more. Njegov prvi dio, Sjeverni tok 1, pušten je u promet 2011., a sada se gradi i Sjeverni tok 2. Gradnja plinovoda i isporuka plina zbivaju se neometano usprkos brojnim krizama u odnosima između Zapada i Rusije i sankcijama koje je Europska unija, predvođena Njemačkom, nametala Moskvi. Nije ga ugrozila ni kriza zbog Ruske aneksije Krima, kao ni sadašnje napetosti zbog Navaljnoga. Zanimljivo je međutim da sličan projekt transporta ruskoga plina u Europu, Južni tok, nije doživio uspjeh. Štoviše, prekinut je 2014. nakon što su Europska unija i SAD izrazile svoje protivljenje tomu projektu koji je trebao omogućiti isporuku ruskoga plina južnim dijelom Europe.
Priča o plinu dobro ilustrira odnose između jakih i utjecajnih i onih koji nisu toliko jaki ni utjecajni. Njemačka, središnja europska gospodarska i politička sila, motor razvoja Europe i izgradnje Europske unije, redovito se javlja kao tumač europskih interesa i branitelj europskih vrijednosti. Nijemci nekako ostavljaju dojam kao da oni najbolje znaju što je dobro za Europu. Pa kad bi recimo Hrvatska, ili Slovačka, ili Portugal, na vlastitu ruku išli pregovarati s Rusima, ili primjerice s Turskom, o nekom kapitalnom projektu, onda su to partikularni interesi. Nijemci međutim imaju u vidu zajedničke europske interese, oni znaju što je najbolje za sve, pa stoga njihove strateške odluke uvijek imaju opravdanje.
Zanimljivo je i da je i bivši njemački savezni kancelar Gerhard Schröder, socijaldemokrat liberalnoga duha, dva tjedna nakon odlaska s dužnosti postao predsjednik nadzornoga odbora ruske tvrtke koja upravlja plinovodom Sjeverni tok. Nijemci se ponekad ponašaju u skladu s načelom: »Što je dobro za nas, dobro je i za Europu«, a Schröder je očito zaključio da je ono što je dobro za njega dobro i za Njemačku, pa samim time i za Europu. To je logika velikih.
Njemačko-ruski odnosi nisu praćeni samo strateškim promišljanjima. Važnu ulogu u njima kroz povijest su imale i kulturne veze, uključujući i populacijsku isprepletenost. Velik dio ruskoga plemstva imao je njemačke korijene, Nijemci su imali važnu ulogu u obrazovnom i znanstvenom sustavu carske Rusije. Ruska carica Katarina Velika, rođenjem Njemica, u 18. je stoljeću naselila tisuće Nijemaca oko rijeke Volge. Upravo su u tom području kasnije nastali veliki industrijski centri koji i danas čine važnu okosnicu ruskoga gospodarstva.
Dolaskom komunista na vlast i nastankom Sovjetskoga Saveza svekolika razmjena s Europom doživjela je pad, diktatura je umrtvila dinamiku društvenih odnosa, ali na razini međunarodne politike smjenjivali su se dijalog i napetosti. Njemačka i Sovjetski Savez sklopili su nakon Prvoga svjetskoga rata sporazum kojim su praktički uzajamno poništili odredbe Versailleskoga ugovora, čime je Rusija oslobodila Njemačku plaćanja ratne odštete. Slijedom toga dvije su države pokrenule vojnu suradnju, a Njemačka je u Sovjetskom Savezu počela proizvoditi zrakoplove, tenkove i kemijsko oružje. Dolaskom nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj suradnja je zamrla, ali u ključnim trenutcima ona je opet oživjela. Berlin i Moskva potpisali su 1939. sporazum o nenapadanju, a nešto kasnije i sporazum o prijateljstvu. I, usput, tajni sporazum o međusobnoj podjeli Poljske.
Ti se sporazumi, kao što je poznato, nisu dugo održali, uslijedio je Drugi svjetski rat, a nakon njega blokovska podjela. Njemačka je bila poražena, bačena na koljena. No njezin zapadni dio Savezna Republika ubrzo je postigla »gospodarsko čudo« i začas ponovno postala jedna od vodećih gospodarskih sila. I Rusi, odnosno Sovjeti, imali su svoju Njemačku, DDR. Podijeljena Njemačka u središtu podijeljene Europe. Njemački kancelar Willy Brandt ponovno je pokrenuo dijalog koji je 1970. rezultirao potpisivanjem ugovora s Moskvom. Dvadeset godina kasnije sovjetski vođa Mihael Gorbačov dao je ključnu potporu njemačkomu kancelaru Helmutu Kohlu u njegovu projektu ponovnoga ujedinjenja Njemačke. Time je ujedno ostvarena nova strateška slika Europe i omogućeno širenje Europske unije. S druge strane Rusija je, oslobođena komunizma, dugo tražila svoj put oslabljena korupcijom, nedostatkom političkih koncepata i gospodarskom nerazvijenošću.
A onda se pojavio Vladimir Putin, bivši tajni agent koji je brusio zanat na zadatcima u Njemačkoj, i preuzeo ulogu novoga ruskoga cara. Rusija je demokracija, ali sa zapadnim demokratskim sustavima nema mnogo toga zajedničkoga. Ona se oslanja na sustav oligarhije, bez znatne razine političke reprezentativnosti. Zapad, čiju ulogu glasnogovornika najčešće preuzima Njemačka, sustavno upozorava na demokratske deficite u Rusiji, istodobno znajući da shvaćanje demokracije i političkoga sustava općenito u Rusiji podliježe drugačijim mjerilima nego na Zapadu. Istodobno gospodarski interesi i briga za stabilnost međunarodnih odnosa dovoljni su motivi za dijalog i razumijevanje.
U svemu tome bitnu odrednicu njemačke strategije naspram Rusiji čine premišljanja o budućem razvoju prilika u toj zemlji. Rusija je tehnološki daleko ispod razine na kojoj se nalazi gospodarski i politički. Rusija ne proizvodi gotovo ništa što bi bilo konkurentno na svjetskom tržištu, ona praktički živi i gradi svoju gospodarsku snagu na zalihama nafte i plina. Čak ne uspijeva dovoljno iskoristiti ni velike mogućnosti proizvodnje hrane. Što će se dogoditi kad jednoga dana prestane potreba za velikim količinama nafte i plina?
Istodobno, Rusija ovisi o jednom čovjeku, Vladimiru Putinu, koji je izgradio politički sustav po vlastitoj mjeri i o kojem sve ovisi. Zapad osuđuje progon Navaljnoga, traži više političkih sloboda u Rusiji, a potajice se pribojava naglih promjena, koje bi mogle dovesti do kaosa u toj golemoj zemlji. Putinov sustav nije po mjeri Zapada, ali Putin je zasad najbolji jamac stabilnosti.
U tom smislu i Nijemci postupaju s krajnjim oprezom. Svjesni su da će njihovi odnosi i odnosi čitavoga Zapada s Rusijom i dalje redovito doživljavati uspone i padove. Svjesni su da Rusija živi i razvija se vlastitom logikom, da ondje vrijede pravila koja na Zapadu ne vrijede. Znaju također da Rusija ima važan utjecaj na njihovo gospodarstvo, da njihovo blagostanje ovisi o ruskoj nafti i plinu, dijelom i o hrani iz Rusije, kao i da u Rusiji imaju važno izvozno tržište. Naposljetku, Rusija je za Europu doista važan vanjski čimbenik, a i najmanja nestabilnost bilo koje vrste u Rusiji izravno se osjeća u čitavoj Europi. Ne čudi stoga što se prema Moskvi postupa u rukavicama, bilo da je riječ o odnosu prema Ukrajini, progonu političkih protivnika ili dijalogu o bitnim pitanjima svjetske politike.
