Javni su bazeni zamišljeni kao prostori rekreacije, no sve je očiglednije da česti odlasci u bazenske prostore nose javnozdravstveni rizik. Taj je rizik najveći za djecu i za profesionalne radnike čiji posao podrazumijeva svakodnevni boravak u bazenskom prostoru. Poseban je problem kvaliteta bazenske vode i okolnoga zraka, koja se smanjuje s povećanjem broja kupača. Tijekom boravka ispuštaju su mjerljive količine znoja, sline, epitelnih stanica kože i kozmetike u bazensku vodu, koja s vremenom postaje upitne kvalitete. Navedene izlučevine su neizbježne, no velik udio u onečišćenju bazenskih voda čini i urin. Bez obzira na kućni red i kulturu kupača, urin je redovit sastojak bazenskih voda.
Mnogi spojevi dušika (urea, amonijak, aminokiseline, kreatinin), koji se nalaze u urinu, završavaju u otvorenim i zatvorenim bazenima. Budući da se bazenske vode redovito kloriraju, u reakcijama dušikovih spojeva i klora nastaju hlapljivi i iritirajući kloramini. Posebno je štetan plinoviti trikloramin za koji je dokazano da izaziva iritacije očiju i pluća, a dugotrajno izlaganje dovodi do astme. Upravo je trikloramin produkt kloriranja koji bazenskim prostorima daje karakterističan miris »klora«. Više od stotinu kemijskih spojeva otkriveno je u bazenskim vodama, među kojima neki imaju mutagena svojstva: trihalometani, kloroctena kiselina, halonitrometani… S pravom se govori o bazenima kao kemijskim kaljužama.
Stoga ne čude učestali incidenti u bazenima, poput afere u termama Tuhelj ili nedavnoga trovanja djece u Šibeniku, ili pojave neobičnih promjena boje bazenske vode, poput slučaja na posljednjim Olimpijskim igrama u Riju. Zbog potrebe sigurnosti kupača znanstvenici pokušavaju pronaći način kako brzo i točno odrediti stupanj onečišćenja bazenske vode. U najnovijoj kanadskoj studiji istraživači su otkrili da je umjetno sladilo acesulfam vrlo dobar indikator za detekciju urina u bazenskim vodama (ES&T Letters, 1. 3. 2017.).
Acesulfam (E-950) sintetsko je sladilo koje se masovno upotrebljava u dijetalnim i »light« prehrambenim proizvodima, u niskokaloričnoj hrani bez šećera, u zubnim pastama i lijekovima… Izlučuje se nepromijenjen iz organizma urinom. Prosječna koncentracija acesulfama u urinu iznosi oko 4 miligrama po litri, a izlučeni acesulfam vrlo je stabilan pri različitim kiselostima medija i temperaturama te je otporan na biološku razgradnju. Sva ta svojstva čine ga prikladnim markerom za rutinske analize pri procjenama onečišćenja bazenskih voda.
Acesulfam ne postoji u prirodi i njegova je pojava u bazenskim vodama moguća isključivo preko urina. Stoga je detekcija toga sintetskoga sladila jasan signal za urin u bazenskoj vodi. Kanadski su istraživači mjerili koncentraciju acesulfama u 250 prikupljenih uzoraka iz 31 bazena i nekoliko kupelji širom Kanade. U svim su uzorcima detektirali prisutnost acesulfama u količinama i do 7 mikrograma na litru, što je 600-tinjak puta veća doza od one koja se prosječno nalazi u pitkoj vodi. Autori studije izračunali su da jedan prosječni gradski bazen, volumena 800 000 litara (8000 hektolitara), sadrži 75 litara urina.
Ti podatci potvrđuju ranije analize prema kojima svaki peti kupač urinira u bazenskoj vodi, odnosno potvrđuju nisku razinu higijene i kulture prosječnoga kupača. Urin u bazenskoj vodi, koja se klorira, uzrok je niza nepoželjnih kemijskih reakcija čijim su štetnim produktima izloženi svi kupači. Kloriranje bazenske vode, čini se, postalo je postupak kojim se umanjuju biološki rizici, ali se povećava rizik od kemijske kontaminacije.
