– A jesi vidio ovoga? – još u svlačionici ceri se Debeli i konspirativno, poput klinca koji s drugim mijenja »dupliće«, pokazuje Francu filmić na svome mobitelu – Čuj… čuj sad Zokija: »Nisam predsjednik i nikada ne ću biti predsjednik Republike Hrvatske«… Kaj veliš, ha? Ha, ha, ha! I sad buš mu ti vjeroval da ipak želi bit predsjednik?! A rugal se toj funkciji…
– Daj, prestanite više, pa izbori su gotovi! – ne želim više »politiku u našu malonogometnu butigu« jer smo se već »škoro« svi već isposvadili. – Zaboravite to prošlo svršeno vrijeme!
– A ne, ne! Ak’ su i predsjednički kandidati nastavili kampanju, mogu i ja! – Debeli u potkošulji ustobočio se ko kip narodnog heroja sa Sutjeske.
– Ma tko je nastavio?
– Onaj »Milan Bandić Drugi«, onaj neki tobož glumac i režiser koji mu je htel ukrast identitet! Nastavil je te svoje bedastoće pa je neki dan pred Holdingom dijelil janjetinu, i dalje pozivajući na »korupciju svima, a ne samo njima«, gradonačelnikovima. Ak’ može on, onda mogu i ja o izborima! I još mediji tog tipa i dalje prate, meću ga u glavne vijesti, uzimaju i emitiraju njegove izjave, samo kaj mu se ne dive! Nije im bilo dost kaj je cijelu kampanju i sučeljavanje pretvoril u cirkus, nego i sad, kad je sve prošlo, umjesto da ga ignoriraju, oni ga i dalje promoviraju…
– Kad je to stvarno dobra parodija i satira… – lanu Franc.
– Kaj?? Satira?!? Pa to je čisti bezobrazluk i prostakluk! – planu Debeli. – Bog dragi i svi ste mi svjedoci kol’ko »volim« »profesora ONO-a i DSZ-a« koji nam je uzurpiral gradonačelnički stolac, i da sam se levom i desnom krstil i pital se tko ga to bira, tog »predvojničkog pajdu«, al’ sad bum ga i branil! Jer ovo što to glumatalo, taj »predsjednički kandidat« dela, to je vređanje i linč čovjeka koji još nije nit’ službeno osuđen! I još bu frajer snimil film i na tome debelo zaradil…
– Je, al’ meni je to baš fora! Dobro je ismijao sve što svi vidimo, a pravimo se ludi – nastavlja Franc po svome, nije ga Debeli poljuljao – i zato mi je užasno krivo što se nije pojavio jedan takav komedijaš s naše strane, pa se kandidirao npr. pod sloganom »NOB-mirovine i povlastice ne samo njihovim, nego i našim praunucima i prapraunucima!« Ili »Dobra radna mjesta u diplomaciji i medijima ne samo komunističkim i oficirskim sinovima, nego svima!«, ili »Oteti i nacionalizirani stanovi ne samo partizanima, nego svima«, ili »Katedre i kazališta, sredstva iz kulture ne samo lijevima, nego svima«… Ma, joj, baš mi je krivo da se nije našao i jedan takav kandidat, to bi tek bilo nešto!
– Čekaj, Francek… – uključi se Željac, gledajući Franca kao pacijenta pod snažnim udarom cunami-ludila. – Ti ozbiljno to misliš? Ti doista vjeruješ da bi se i takav kandidat uspio službeno kandidirati??? Da ne bi prije u nadležnim tijelima otkrili kako je to »govor mržnje, nesnošljivost, isključivost, netolerancija, homofobija, nepoštovanje različitosti, ljudskih prava ili ugroženih manjina, šovinizam, nacionalizam, možda i sam fašizam«? Pa ako u to vjeruješ… Onda… onda si jedino ti mogao biti taj!
– Francek, Francek… – »pošpota« ga prstom Debeli, tresuć se od smijeha. – Pa i satira, i komedijaši, postoje njihovi, a… tko zna da li i naši?
