Početkom godine Hrvatska je ušla u eurozonu i postala dio schengenskoga prostora, što je zasigurno događaj međaš u povijesti suvremene hrvatske države. Nema nikakve sumnje da se odricanjem hrvatske valute Hrvatska odrekla dijela identiteta, dijela svoje povijesti i donekle djela kulture. No ako je preuzimanje eura kao nove valute učinjeno s ciljem da zauzvrat potencijalno Hrvatska ojača svoju pripadnost zapadnoeuropskim društvima, kulturama i demokracijama, da osnaži svoju ekonomiju, poveća financijsku sigurnost svojih građana i pridonese smanjenju siromaštva, onda ne samo da slijedi razdoblje pomnoga praćenja hoće li se i kako će se to uistinu ostvariti, nego i, sada s odmakom, slijedi preispitivanje radnja onih kojima je kuna pomagala da godinama love u mutnom.
Bilo bi odviše naivno kada bi ljudi u Hrvatskoj nasjeli na predstavu koja se od početka godine odigrava između trgovaca i hrvatske vlasti, gdje jedni neopravdano dižu cijene, a drugi se čude kako je do toga moglo doći. Prijetnje koje trgovcima, ugostiteljima i drugima koji su pretjerano »zaokruživali« cijene proizvoda i usluga izriču predstavnici vlasti prispodobive su zgodama kad roditelji »strogo« pokazuju kažiprstom plišanim igračkama koje su »krive« jer se dijete o njih spotaknulo. Čak se i djeca s vremenom takvim »prijetnjama« počnu smijati, a kako ne bi građani kada znaju da se vlasti tek igraju galamdžija – a potiho su već »kapitulirale«. Upravo se početkom godine nije pokazalo da je Hrvatsku ugrozio prelazak na euro, nego ju već godinama ugrožava podilaženje trgovačkomu, bankarskomu i građevinskomu lobiju od kojega su, najzad, koristi imali i proračun i pojedinci. Nitko dakle ne može reći da je u Hrvatskoj postalo skupo živjeti tek od 1. siječnja ove godine kad se već godinama upozorava da su odnosi plaća i cijena svojevrsna legalizirana pljačka hrvatskih potrošača.
Tko imalo poznaje dinamiku uvođenja novosti na nacionalnoj razini, a nova valuta ulazi u kategoriju »događaja stoljeća«, znade da se s različitih razina unaprijed kalkuliraju rizici. Bilo bi nevjerojatno da predstavnici vlasti nisu računali s podizanjem cijena, a još je manje vjerojatno da nemaju projekcije kada će se bura s negodovanjem građana stišati i kada će se narod naviknuti na »novo normalno«. U tom smislu velikodušnu pomoć davali su vlastima i trgovcima i sindikati, kad je riječ o socijali, i političke stranke, kad je riječ o politici – jer otkad je najavljen prelazak na novu valutu s njihove strane nisu oblikovani učinkoviti mehanizmi kontrole kojima bi se spriječilo pustošenje sredstava hrvatskih obitelji.
Sada, u novonastalim okolnostima, Hrvatska vapi za novom solidarnošću s najugroženijim građanima koji su pogođeni i inflacijom i velikim poskupljenjima, a njihov glas u javnosti nema tko artikulirati. Stoga će teret rastuće krize ponovno pasti na leđa karitativnih ustanova koje nemaju političku moć, ali imaju dužnost brinuti se za najpotrebitije.
Nešto doista nije u redu ako država koja tako napreduje i u političkim asocijacijama, i u kreditnim rejtinzima, i u europskom ugledu njezinih političkih predstavnika, ima malo snage suočiti se s onima koji ju osiromašuju i demografski i materijalno. Zato prelazak na euro nije istinski hrvatski problem.
