U devetom desetljeću života u Splitu umro je poznati neuropsihijatar prim. dr. Miroslav Mrass. »Nažalost, umro je još jedan dobar likar, ali prije svega dobar čovik, koji nikada nije trčao za pozicijom, koji je bio izrazito skroman, samozatajan i koji je davao cijelog sebe svojim pacijentima. Žao mi je strašno da mu je došao kraj života, iako je već zašao u respektabilne godine«, rekao je prof. dr. Goran Dodig novinaru Slobodne Dalmacije Ivici Markoviću. »Nema starijeg Splićanina ili Splićanke, ali i onih srednje životne dobi, koji nisu čuli za prim. dr. Mrassa. Radio je cijeli svoj životni vijek u Domu zdravlja, vodio je Dispanzer za mentalno zdravlje. U gradu je bio poznat kao stručan i odgovoran liječnik, a povrh svega kao plemenit čovjek, koji itekako dobro vodi brigu o svojim pacijentima«, stoji u tekstu, na koji se naslanjaju riječi dr. Dodiga: »Prvi put sam čuo za prim. dr. Mrassa kada sam bio mlad liječnik i zbog svojih političkih stavova sam doslovno bio prognan iz Splita. Otišao sam raditi u Prgomet, kao liječnik opće prakse, jer u Splitu nisam mogao naći posao ni dobiti specijalizaciju. Jednog dana me nazvao prim. dr. Mrass i zamolio da jednog pacijenta iz Prgometa pregledam i da dam mišljenje je li taj pacijent za hospitalizaciju na Psihijatriji ili nije. Utvrdio sam da je on za bolničko liječenje, no bio ga je problem odvesti u bolnicu jer je odbijao hospitalizaciju. Ipak, nekako smo ga odveli i tamo nas je dočekao prim. dr. Mrass. Tada sam prvi put vidio čovjeka koji je zadužio hrvatsku psihijatriju i koji je nama mlađima bio pojam dobrog, odgovornog i čestitog liječnika i čovjeka.«
Dr. Mrass bio je poznat i po tome što je dobro pjevao, a bio je dugogodišnji član i među osnivačima »Splitskih liječnika pjevača« 1988. Bio je i veliki prijatelj s predstojnikom Klinike za psihijatriju KBC-a Split dr. Trpimirom Glavinom, s kojim je dijelio ljubav prema glazbi i pjevanju. On je za njega rekao: »Zaista je bio jedan veliki i drag čovjek. Većinu svoga radnog vijeka radio je s djecom i mladima i za svoj posao davao cijelog sebe. Ujedno je bio jedan od ’14 veličanstvenih’, odnosno 14 osnivača ‘Splitskih liječnika pjevača’. (…) Bio je čovjek ispred svoga vremena, veliki idealist i veliki domoljub, ali i čovjek koji se nikada nije gurao, isticao i koji nikada za sebe nije tražio nikakve povlastice, odnosno ustupke. Kao pravi domoljub, plakao je od sreće kada je Hrvatska postala samostalna država. Mogu reći da je bio jedan od bardova hrvatske psihijatrije i čovjek koji je mnoge mlađe kolege upoznao s tajnama našeg zanimanja. Bio je drag i poštovan čovjek, koji će mnogo nedostajati, kako svojoj obitelji, tako i svima koji su ga poštovali. A, vjerujte, takvih je bilo mnogo.«
Poznat je i po svom humanitarnom radu u kojem je zajedno s dr. Stjepom Botterijem osnovao klub liječenih alkoholičara, po čemu je poznat ne samo u Splitu.
»Biblija koju je kao glavno pomagalo koristio Marko Marulić pri pisanju djela sačuvana je i 495 godina nakon njegove smrti – 2024. bit će obilježena 500. godišnjica toga događaja – te se nalazi, među brojnim drugim inkunabulama, u knjižnici franjevačkog samostana u Poljudu« – riječi su kojima počinje tekst Dražena Duila u Slobodnoj Dalmaciji, kojemu je izvor za pisanje bio tekst Zvonka Pandžića, uglednoga filologa i autora prije deset godina objavljene »Nepoznate proze Marka Marulića«, u kojoj su doneseni plodovi njegovih višegodišnjih istraživanja . Na temelju filologova pisanja u Vijencu doznaje se da je riječ o Bibliji »cum cumento« u četiri sveska iz 1489. godine, na više od 2000 stranica velikoga formata teških zajedno desetak kilograma. »Autor komentara je Nikola de Lyra (1270. – 1349.), uvod pripada sv. Jeronimu, a dodaci sv. Pavlu iz Burgosa. Marul je ovu Bibliju, obogaćenu i njegovim vlastoručnim rubnim bilješkama, oporučno ostavio poljudskom samostanu.«
»Maruliću je Biblija pri stvaranju njegova djela, ispisanog i na latinskom i na hrvatskom jeziku, bila nepresušno vrelo primjera kreposnog života, ali i ljudske slabosti, posebno oholosti, te starozavjetnih slika i alegorijskih predložaka. Svoje rukopise Marulić je ostavio svojoj sestri Biri, benediktinki u samostanu sv. Arnira u Splitu, a kad je Napoleon ukinuo taj samostan, sva pokretnina je pripala samostanu sv. Marije u Splitu. No rukopise s Marulovom signaturom i minijaturama koje je, baštineći dar od oca Nikole, otac hrvatske književnosti sam nacrtao, raznijeli su Napoleonovi vojnici. Minijature je mletački opat Luigi Coletti otkupljivao te potom prodavao na dražbama u Londonu, tako da su one dospjele ne samo u muzeje, nego i u ruke privatnih kolekcionara. Stoga su ‘kodeksi’ s Marulovima signaturama razasuti od Londona, preko Beča do Zagreba, a Pandžić, kako najavljuje, za pojedinim rukopisima, od kojih se zna tek Marulićev broj sa signature, još uvijek traga.«
Zlatna olimpijka Blanka Vlašić, kako piše Milena Budimir u Slobodnoj Dalmaciji, ugostila je na »Susretu Riječi« u splitskom sjemeništu glumca, scenarista i komičara Željka Pervana. Željko Pervan je otvoreno svjedočio svoju vjeru, kazujući na sebi svojstven način svoje viđenje Boga. »Meni dokaza ne treba, ja vjerujem. Vjerujem u Boga koji je Ljubav«, kazao je, dodavši kako razumije one koji promišljaju svoju vjeru, pa pronalaze zamjerke Bogu u, recimo, patnji. »Zašto neki pate, a ničemu krivi nisu? Ako im Bog ne može pomoći, onda nije Svemoćan, ako im ne želi pomoći, tada je monstrum. Što su Bogu skrivili? Ništa! To je jednostavno patnja ničim uzrokovana«, kazao je Pervan. A potom je »zaiskrilo« između Blanke i njega jer im pogledi na vjeru nisu baš isti. Na njenu tvrdnju kako svatko od nas treba naći put k svetosti, na način da kroz život ide pošteno, glumac joj je kazao: »Skačeš previsoko! Nismo mi jedna vrsta, mi smo sedam milijardi vrsta. Nećeš vidjeti da lav pase travu, niti da gepard trči 25 kilometara na sat, ali ćeš među ljudima naći i Mozarta i Hitlera.« Ustvrdio je kako mu snagu u životu daju supruga i njihove kćeri, jednostavno zato jer ih voli, sretan što ih je »naoružane« ljubavlju pustio u svijet. »Kada čujem: ‘Bog me kaznio!’ – zgrozim se. Ma nije te, čovječe, Bog kaznio, kaznila te tvoja pohlepa, glupost, loša ambicija. Bog ne kažnjava, Bog voli, Bog je savršen, ljubav sama«, rekao je među ostalim Pervan.
Da su škverovi negativno aktualni ovih dana dokazuje i činjenica da je od 20 000 radnika ostalo njih manje od 7000, kako stoji u tekstu Marine Šunjere u Večernjem listu. »Brodogradnja je tijekom posljednjih dvadeset godina slovila kao strateška grana domaćeg gospodarstva pa su sve sanacije opravdavane čuvanjem radnih mjesta u toj krucijalno važnoj grani ekonomije. Ipak posljednji relevantni podaci pokazali su da je udio brodograditeljstva u ukupnom BDP-u spao na svega 1,5 posto, po čemu je daleko od strateškog utjecaja. U kontekstu negativnog prinosa odnosno kreiranja gubitaka taj doprinos često je bio i negativan. U velikim brodogradilištima u koja je ubačen novac proračunskih obveznika dovoljan za izgradnju deset Peljeških mostova radi manje od 7000 radnika. Početkom novog tisućljeća radilo ih je gotovo dvadeset tisuća, a unatoč izdašnim transferima iz proračuna već je do 2010. broj ukupnog broja zaposlenika u pet velikih, tada državnih, škverova, pao na 10.800 zaposlenika. Strateški partner Uljanik grupe Tomislav Debeljak iz Brodosplita više je puta isticao da su radnici najveća vrijednost škverova, ali su oni, na žalost, već napustili dokove. Tako je u kompaniji po financijskim izvještajima u srpnju prošle godine radilo oko 4400 zaposlenih da bi ih ožujak 2019. godine u Puli i Rijeci dočekalo manje od 3000. Škverove su napustili pod pritiskom neimaštine s obzirom na to da je nemoguće preživjeti u uvjetima neisplate čak sedam plaća, a priliku za novi posao uglavnom su dobili proizvodni radnici. U jeku krize radnike su k sebi privlačili i Viktor Lenac i ostala domaća brodogradilišta, ali i metalska industrija s obzirom na to da je riječ o deficitarnim zanimanjima u kojima su škverani nerijetko visoko stručni. Mnogi su radnici napustili Hrvatsku i posao pronašli preko granice. Blizina Italije i nivo plaća u toj zemlji čini prelazak granice vrlo atraktivnim.«
