Knjiga nad knjigama – tim će riječima Sveto pismo nerijetko opisati čak i vjernik koji rijetko za njim poseže. Da nije riječ tek o pozitivnoj predrasudi o književnoj važnosti same Biblije, nego i o ispravnoj slutnji njezina izvanknjiževnoga značaja, odat će upravo židovski duh samoga izraza. Jer knjiga nad knjigama nije tek najveća, najsnažnija ili najtrajnija knjiga: ona je i nešto »nad knjigama«, knjiga koja je ujedno i »nešto više«. No što je to »nešto«? Odakle dolazi, kamo vodi? Što to znači za književnost, a što za njezine dionike? Sve su to pitanja koja je u nedavno objavljenoj knjizi »Književnost, i nešto više« u nakladi zagrebačkoga »Disputa« postavio profesor književnosti s osječkoga Filozofskoga fakulteta dr. Krešimir Šimić. Razgovor s autorom povodom nedavno započeta Mjeseca hrvatske knjige otkriva da nije riječ tek o znanstvenim, nego i o duboko osobnim pitanjima.
»U mladosti sam doživio nešto slično onomu što je Augustin opisao u ‘Ispovijestima’ i upravo me to iskustvo snažno potaknulo na čitanje – kako Biblije tako i druge, nebiblijske književnosti u kojoj sam pronašao ‘sjemenke Riječi’. Kasnije sam kao sveučilišni nastavnik uvidio da studenti književnosti nemaju gotovo nikakvo znanje o Bibliji. Stoga sam odlučio ponuditi jedan kolegij o Bibliji prvo na preddiplomskom studiju«, opisuje put do knjige dr. Šimić.
»Zatim sam jedan takav kolegij ponudio na diplomskom te naposljetku na poslijediplomskom studiju ‘Književnost i kulturni identitet’ na svojem matičnom Filozofskom fakultetu u Osijeku. Pritom mi je cilj bio da studente upoznam s Biblijom i njezinim utjecajem na književnu kulturu, napose onu stariju.«
No ti napori autora nisu zadovoljili. Razlog je bila veličina same Knjige. »Sve mi je jasnije postajalo da utjecaj Biblije nije samo u tome da je zapadnoj književnoj kulturi nudila vrlo obilan repertoar priča i motiva, nego i da je ona iznimno književno štivo. I ne samo to! Ona je utjecala i na sâmo shvaćanje književnosti«, objašnjava dr. Šimić. »Konačno, došao sam do uvjerenja (koje zasigurno proizlazi iz vlastita iskustva, ali i tradicije) da ona – Biblija – zapravo na neki način može ‘spasiti’ sâmu književnost koja se počela rastakati. A da je književnost važna, da je treba sačuvati od rastakanja, postalo mi je jasno nakon što sam shvatio da je Biblija i književnost.«
Čak i ako ga je teško opisati, spomenuto rastakanje književnosti snažno osjećaju i suvremeni čitatelji. No kako je do njega došlo? »Nietzsche je ustvrdio da je jezik zapravo proizvod metafora: prijenosa osjetne percepcije u predodžbu, što je prva metafora, i prijenosa predodžbe u jezik, što je druga metafora. Na tu su se misao nakalemili poststrukturalisti poput Jacquesa Derridae, Rolanda Barthesa i Michela Foucaulta. Književnost se tako počela shvaćati kao diskurzivna strategija koja ustrajava na neprestanoj razgradnji vlastitih figura, na držanju jezika živim, na dekonstruiranju prikazivačkih funkcija sâmoga jezika, što je povezano sa ‘smrću autora’ te odbacivanjem kanona«, podsjeća sugovornik.
»Iako su poststrukturalistički uvidi u nekoj mjeri pronicljivi, ustrajavajući na smrti osobe i dovodeći na njezino mjesto sam jezik nietzscheovski shvaćen – što je postao temeljni članak postmodernoga vjerovanja – književnost su uzdignuli na rang božice. A lažni bogovi, idoli, brzo se rastaču, nestaju«, dočarava dr. Šimić krizu književnosti. »Treba stoga ponovno otkriti da u književnosti možemo čuti glas Drugoga/drugoga, da iza Riječi/riječi stoji osoba, a ne maska, da književnost ne proizvodi utvare, da je ona zapravo lingua adamica – iskonski jezik čovjeka.«
Upravo iz toga razloga književnost bi valjalo spasiti – što je poziv koji je osobito upućen vjernicima. »Uvjeren sam da je Biblija, koja je veoma uspjela ‘umjetnost riječi’ – na što su u novije doba uputili hebrejist i komparatist Robert Alter, Adele Berlin, Gabriel Josipovici i mnogi drugi – također riječ JHVH-a, onoga za kojega nam sama Biblija kaže da je ‘u početku’ progovorio i tako stvorio ‘nebo i zemlju’. Držim da je upravo to – stvaranje ‘neba i zemlje’ – prva metafora, svojevrsni prijenos, izlazak JHVH-a iz samoga sebe, ljubav. Druga je pak metafora prijenos te Gospodnje riječi u ljudsku riječ, Bibliju, književnost.« Ako nema iskonske Riječi, ljudska će riječ ostati samo ljudska, tumači dr. Šimić. »Tako nema više kamo, vrti se sama oko sebe, postaje autoreferencijalna, umire. Za kršćane je književnost važna jer je upravo to – uz dakako knjigu prirode – način na koji nam Gospodin govori.«
Takvo razumijevanje očituje i nedavno pismo pape Franje o ulozi književnosti u formaciji svih krštenika. No osim što u njemu navodi brojne osobne prednosti koje se čitanjem mogu postići, Sveti Otac upućuje i na važnije razloge zbog kojih je nužna »radikalna promjena smjera« u kršćanskoj formaciji. »To je, prvo, da naučimo slušati glas drugoga i gledati njegovim očima, da se uputimo u otajstvo drugoga – što nas čuva od pada u samoizolaciju i ‘duhovnu gluhoću’«, objašnjava sugovornik.
»Književnost, drugo, pomaže da uspostavimo dijalog s kulturom, da plodonosno prepoznajemo raznolikosti ljudskih jezika, ljudske osjetljivosti. I treće, književnost pomaže da srušimo idole autoreferentnoga, samodostatnoga i statičnoga konvencionalnoga jezika koji ‘zarobljava’ slobodu Riječi, pa tako i sam crkveni govor.«
Osluškivanje Glasa koji govori mnogim glasovima, oslobađanje evangelizacije od fundamentalističke nadmenosti, očuvanje polifonije objave od reduciranja na vlastite potrebe – nije slučajno što se sve Papine namjene čitanja književnosti dotiču Biblije. »Čini se da nama koji se s njom susrećemo neprestano, na ovaj ili onaj način, i to odmalena, ona prestaje biti privlačna, ne ushićuje nas«, upozorava sugovornik. »Potrebno nam je biblijsko obraćenje, oživljavanje drevne metode čitanja Pisma – lectio divina, snažan biblijski pastoral.« Svetac se, nastavlja dr. Šimić, može biti i bez knjige, pa čak i ako smo nepismeni, jer kršćani nisu toliko narod Knjige koliko narod okupljen oko Uskrsnuloga. »Ali imati mogućnost čitati, u Bibliji osluškivati Živu Riječ – Isusa – a to ne činiti, znak je duhovne zamrlosti, pogubne duhovne lijenosti – acedije. Isto tako ne osluškivati druge, svijet u svjetovnoj književnost, znak je evangelizacijske zamrlosti, gubitka ljubavi prema drugima.«
Nema mnogo naroda koji se mogu podičiti da u iskonu njihove književnosti stoji velikan duhovnosti i evangelizacije kakav je bio Marko Marulić – čovjek koji je osluškivao i Živu Riječ i riječ živih suvremenika. »Ako i jest mnogo rečeno o odnosu Marulića i Biblije, nisam siguran da je rečeno dovoljno ili da je rečeno ono bitno. Zanimljivo je da je najznačajniju knjigu kada je riječ o Maruliću i Bibliji objavio njemačko-američki autor Franz Posset. Riječ je o knjizi ‘Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489’ objavljenoj 2013. godine. Knjizi su čak na DVD-u priloženi i snimci svih 2000 stranica Marulićeva primjerka Biblije na latinskom jeziku«, primjećuje dr. Šimić. »Mislim da nam Marulić ima mnogo toga reći. Za ovu priliku primjereno je izdvojiti da nas upravo on – kojega je Ivan Kukuljević Sakcinski nazvao ‘ocem hrvatske književnosti’ – upućuje da zdušno čitamo Bibliju, ali i druga književna djela.« Poučku da knjige valja čitati zdušno i pod svjetlom knjige nad knjigama možda treba dodati tek Marulu milu vremensku oznaku: svagdan.
