U čemu je bitna uloga predsjednika Republike Hrvatske i koje dileme dolaze pred građane kao birače da bi donijeli ispravnu odluku o izboru osobe za predsjednika u skladu sa svojim pogledima na svakodnevne osobne, ali i društveno-socijalne i političke probleme?
Prema Ustavu Republike Hrvatske (čl. 94.) predsjednik predstavlja državu i brine se za stabilnost državne vlasti i redovito i usklađeno djelovanje te vlasti. Zato se predsjednika bira na temelju općega i jednakoga biračkog prava na neposrednim izborima tajnim glasanjem na vrijeme od pet godina (čl. 95.). Nakon izbora predsjednik ne može niti smije obavljati ni jednu drugu javnu ni profesionalnu dužnost. Stoga nakon izbora predsjednik mora podnijeti ostavku na članstvo u političkoj stranci (čl. 96.) ako je član neke političke stranke. Osim toga predsjednik Republike može predlagati Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja. Predsjednik Republike može nazočiti sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi (čl. 102.).
Iz ovoga posljednjega proizlazi da predsjednik nije samo formalna figura niti je neka simbolična institucija. Iako su predsjednička ovlaštenja uopćena, ona ne ograničavaju niti smanjuju njegov autoritet ni moralnu ni političku važnost. Kako predsjednika biraju građani, on može biti biran i iz redova izvan politike i političkih stranaka. Predsjednik ne mora biti ni profesionalni političar s političkim iskustvom ni diplomat niti se od njega smiju tražiti neka specijalna znanja koja se stječu posebnim školovanjima ili fakultetima. Dakle, predsjednik može biti svaki građanin, ali ipak s posjedovanjem određenih osobina. Za sve ostalo što je potrebno predsjedniku za dobro obavljanje njegovih obveza i prava služe brojni savjetnici, koje sam bira.
Predsjednik prije svega mora biti čestit. Pojam »čestit« zapravo je pridjev koji označava »kakav«. Dakle, pojam »čestit« mora se procjenjivati kao pitanje »kakav?«, a na to pitanje odgovor trebaju tražiti sami građani. Bitno je da se kandidata doživljava kao osobu koja ima ispravne prosudbe o moralu i poštenju, koja ima prirodnu mudrost, kojoj se može vjerovati i koja u skladu s tim osobinama ispravno razmišlja i postupa te donosi predvidivo ispravne odluke.
No za čestitost nije dovoljno izbjegavanje nemorala i nepoštenja jer ona traži aktivno sudjelovanje i unošenje svojih sposobnosti za donošenje ispravnih odluka. To se ne može učiti iz knjiga niti stjecati naobrazbom. Čestit karakter proizlazi iz života u društvu u kojem se potiče pokazivanje vrlina i cijeni ih se. Zato čestit može biti i svaki neobrazovan ili siromašan pojedinac koji se ponaša u skladu sa shvaćanjima moralnosti i poštenja, ukratko čovjek kojemu se može vjerovati jer uvijek nastoji očuvati svoje dostojanstvo, odnosno čast, a to je čovjek kojemu se može vjerovati na riječ. To mjerilo mora se primjenjivati i na kandidate za predsjednika Republike.
Građani trebaju cijeniti slobodu, ali ne smiju nasjedati na zloupotrebu slobode izražavanja. Zato i kod predsjedničkih kandidata treba razlikovati mudrost od lukavosti. Tako se lukavost može prikrivati raznim naizgled posrednim sredstvima, kao što su fotografije s kućnim ljubimcima, razni isplanirani susreti ili razgovori, članci u novinama ili vješto lansirane glasine s poluistinama koje diskreditiraju protivnike. Zloupotrebljavaju se i pogrješno tumačeni statistički podatci. Postoji bezbroj mogućih i drugih zavođenja građana kao birača.
Zbog toga čestitost, odnosno časnost i dosljednost kandidata valja prosuđivati i po tome koliko se on povodi prema provjerenim činjenicama, a koliko prema glasinama. Ljudi, a posebice mladi, vole kada im se govori istina, zato bahatost i ignoranciju uvijek kažnjavaju. Kod starijih je više naglašen strah i nesigurnost prema promjenama. No za sve bi trebalo biti glavno mjerilo povjerenje da će izabrani predsjednik biti časna, čestita i dosljedna osoba, koja drži do svojih političkih uvjerenja i obećanja, bez naknadnih izmotavanja.
Osim toga, građanima se nameće pozitivna ili negativna selekcija. Naime, ako se svima obećava sve, nitko ne će ništa dobiti. Predsjednički kandidati daju mnoga obećanja koja nisu u okviru ustavnih ovlaštenja predsjednika države niti su u skladu s gospodarskim mogućnostima. Zato je još uvijek lakše odlučiti »za koga ne ću« nego »za koga hoću«. A to je loše, jer predsjednički izbori moraju biti »za koga« a ne »protiv koga«.
Sadašnji predsjednički kandidati donekle su napustili bahatost i neodgovornost, ali se previše bave međusobnim »prepucavanjima« (najisticanijih troje). Valja imati na umu da biti predsjednik države znači imati i veliku obvezu upozoravati i djelovati u skladu s Ustavom kako bi se ispravljale nepravde koje smetaju prosječnim građanima. Nasuprot tomu, predsjednički kandidati tzv. »druge lige« (bez namjere omalovažavanja), nemaju dovoljno medijske pozornosti, iako u svojim programima zastupaju i predlažu rješavanje brojnih bitnih problema države i građana, koji su od životne važnosti i koji ostaju nezapaženi javnosti, baš zbog medijske zapostavljenosti. Zato je ispravno zapažanje jedne kandidatkinje iz te »druge lige« da im se neosnovano prigovara da svojim kandidaturama »bez šansi« razjedinjuju biračko tijelo troje favorita. Naprotiv oni upozoravaju da građani sve više uspoređuju svoje stvarno stanje s obećanjima dobivenim u početku stvaranja države i s pravom se pitaju tko je odgovoran da se usporilo na putu u obećavanu bolju budućnost. Građanska je dužnost i moralna obveza doći na izbore i svoj glas dati kandidatu za kojega se smatra da je najbolji, bez kalkulacije hoće li njegov glas biti uzaludno potrošen.
