Nazvali su ga kraljem, vitezom, ratnikom. Sve to s pravom su i zasluženo dodijeljene titule Ivici Kosteliću koji se ovih dana opraštao s bijelim športom – skijanjem, s kojim je Hrvatskoj donio mnogo radosti. Nakon što se spustio u ciljnu dolinu u Wengenu kazao je da je to bila vjerojatno njegova posljednja utrka u Svjetskom kupu. »Teško mi je reći zbogom. Ta riječ teško putuje od moga srca do usta, ali jednom se dođe i do te točke. Koljeno mi nije dopustilo da se oprostim na željen način, skijajući na vrhunskoj razini. Nema smisla da se više natječem. Jedan od motiva da skijam još ovu sezonu bio je da još jednom nastupim u Wengenu, na meni tako dragom brdu, na stazi koja mi je donijela mnoga veselja.
Moguće je da ovaj razvedeni teren meni kao skijašu odgovara, a ja sam se oduvijek ovdje dobro osjećao. Ovdje je uvijek bilo puno hrvatskih navijača, a imao sam i posebnu vezu s domaćom publikom, pa sam često ovdje i pjevao i svirao.« Govori to Ivica nakon 361 nastupa, 60 postolja i 26 pobjeda u tom elitnom natjecanju. Rekao je to, kako je napisao Hrvoje Slišković, s izrazom lica na rubu suza tijekom intervjua s Marijom Riesch, njemačkom skijašicom, koja je iste godine kao i Ivica osvojila Svjetski kup.
Putovanje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Ameriku uzbudilo je neke stare duhove koji od Predsjednice traže objašnjenje što je konkretno radila u SAD–u i s kim se susrela. Kako je sama navela, susrela se s ljudima buduće Trumpove administracije »nastojeći graditi aktivniju poziciju vlastite zemlje u sklopu NATO saveza u vremenu kad se nad jugoistokom Europe nadvijaju novi crni oblaci«. Vladajući drugačije od ostalih koji su zazivali Balkan, Kolinda Grabar-Kitarović hrvatske odnose vidi u sklopu veze Jadran – Baltik. Hrvatska je za Predsjednicu, a trebala bi biti i za sve druge, srednjoeuropska mediteranska zemlja.
Borislav Ristić napisao je o napadima na nju sljedeće: »Ti napadi imaju čak jako sličnu retoriku onoj iz predsjedničke kampanje, tako da se može naslutiti i autorstvo. Čak su izvođači tih napada nerijetko isti, a ponavljanje istih ključnih riječi svjedoči o indigo-novinarstvu i organiziranoj kampanji. Ivo Josipović nikad nije prihvatio svoj poraz, kao ni velik dio njegovih sljedbenika koji i dalje imaju velik utjecaj na formiranje javnog mnijenja u Hrvatskoj. Nastavio je utjecati na politički život zemlje, uglavnom se iscrpljujući u pokušajima osvete onima koji su ga politički nadigrali«.
Zimski dani puni snijega u mnogim krajevima Hrvatske izmamili su mnogo radosti na skijalištima i sanjkalištima, a zima je pokazala i onu lošiju stranu – istinu o siromašnima i beskućnicima koji se oslanjaju samo na Centar za socijalnu skrb, bez obzira na to što postoje i oni kojima se baš i ne radi, nego se radije oslanjaju na dobivanje besplatne pomoći, koja je većini ipak potrebna. Suzana Lepan Štefančić pisala je o osječkim beskućnicima koji žive u socijalnoj ustanovi, zapravo prihvatilištu. Većina stanara su domaći, no ima ih i iz Vinkovaca i Broda. Tu su se sklonili od bijede ulice, i to dvadeset muškaraca i dvije žene.
Voditeljica toga Caritasova centra Olivera Balatinac napominje da su još prije zime građani donirali zimske jakne i cipele. »Svi se sada pitaju kako nam je na debelom minusu. No pravi je problem što država i društvo praktički ne priznaju beskućnike kao pojam iako su ih uveli u dva zakona. Ni policija ni Centar za socijalnu skrb ne znaju koliko je uopće beskućnika u Hrvatskoj«, kaže Mirko Žirovski. Zakon o socijalnoj skrbi definirao je tko su beskućnici, no nije određeno tko treba izdavati potvrde o tome da je netko ispunio uvjete da postane beskućnik.
Portal dobrote na Facebooku je pokrenuo humanitarnu inicijativu kojom je pozvao građane da doniraju kapute i jakne. Ni pola sata od početka akcije mogla se vidjeti u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu gužva donatora i potrebitih. »Budite i na ovaj način dio jedne lijepe humanitarne priče«, bio je moto akcije koja će trajati sve dok vrijeme ne otopli, a jakne i kaputi uvijek se mogu dostaviti i bez javljanja. Ako ih nakon zime ostane, poslat će ih u prenoćište za beskućnike, rekla je osnivačica Portala Sanja Bijonda. Udruga koja se bavi socijalnim pitanjima okuplja jedanaest članova. Osnovala ju je 2012. godine zajedno sa sestrama Tanjom i Josipom te prijateljicom Petrom Mikić.
Na ideju su došle kada su na Facebooku vidjele fotografije sa stalkom ispred trgovine iz nekoga američkoga grada. Već su dogovorile da se inicijativa proširi i na druge gradove – Osijek, Zadar, Rijeku, Varaždin i Požegu. »Mnogo je beskućnika koji hodaju u ljetnoj odjeći i griju se u tramvajima. Ovako im barem možemo pokušati vratiti dostojanstvo. Više od tri tisuće puta pročitana je ta poruka dobrote, a tiskani su i letci koje će podijeliti po pučkim kuhinjama i prenoćištima za beskućnike.« Riječ je o istoj udruzi koja je prije nekoliko godina pokrenula inicijativu »Kruh za poslije«, koja je zaživjela i traje još i danas, a sadržaj je vrlo jednostavan – kupi se kruh i ostavi nekomu potrebitomu.
Zima je donijela i zimske radosti, posebno djeci koja se kližu, sanjkaju i skijaju. Međutim Mateja Šobak u »Večernjem listu« upozorava i na opasnosti u koje se djeca dovode klizanjem po tankom ledu, pa navodi: »Ubuduće kad počnete ismijavati turiste u japankama na planinama, sjetite se onih koji vode svoju djecu u šetnju po zaleđenim jezerima. Jasno su preko društvenih mreža poručili iz Hrvatske gorske službe spašavanja, ne bi li barem malo na razmišljanje natjerali one koji ovih dana uporno odlaze do ledom pokrivenih jezera i potoka kako bi isprobali može li izdržati njihovu težinu. Zabavno je klizati se u kvartu, objašnjavali su Zagrepčani, koje smo sreli na Bundeku, Jarunu, ali i na potocima u Španskom i u Kustošiji. Ništa loše nisu vidjeli u činjenici da trčkaraju po tek četiri centimetra debelom ledu, ispod kojega se, govorimo li o zagrebačkim jezerima, nalazi nekoliko metara duboka voda, temperature tek nekoliko Celzijevih stupnjeva. ‘Znamo plivati’, objašnjavali su vrtićanci koje je baka dovela da isprobaju led na Bundeku, naravno ne znajući da mogu biti i najbolji plivači na svijetu, a i dalje njihova igra zbog šoka koje tijelo doživi upadanjem u hladnu vodu može završiti kobno.
U konačnici djeca u dobi od četiri do šest godina o opasnostima koje krije zaleđeni Bundek ne moraju ni znati, jer pokraj njih stajala je baka, koja je, kao starija, mudrija i pametnija žena, svojim unucima trebala objasniti razloge zbog kojih se ne valja klizati po jezeru. Ona se međutim odlučila na drugi pristup, a to je čekanje na obali dok klinci trče po zaleđenoj površini. I čini se nije jedina. Društvene mreže ovih su dana preplavljene fotografijama Zagrepčana koji se ponose svojim vratolomijama na zaleđenim vodenim površinama i koji unatoč upozorenjima sugrađana, vatrogasaca, a sada i HGSS-a, misle kako se ništa loše ne može dogoditi. ‘Samo uništavaju zabavu’, jedan je od komentara na upozorenje Gorske službe.«
