Na prostoru zagrebačkoga Mirogoja na kojem su komunističke vlasti prije 77 godina grubo, preoravanjem, oskvrnule uređene grobove hrvatskih vojnika stradalih od 1941. do 1945. dostojanstveno su se na Međunarodni dan ljudskih prava 10. prosinca ponovno okupili oni koji se ne mire s tim da živimo u društvu u kojem se preko grobova cijede zrnca političke i ideološke krvi. I kad se još prošle godine pomislilo da su stvoreni preduvjeti da se groblje napokon ponovno uredi, molitva koju je toga kišnoga dana, okružen članovima žrtvoslovnih udruga, predvodio pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško pokazuje da i gradske i državne vlasti još ne žele riješiti temeljno civilizacijsko pitanje grobova; pitanje koje doista ne bi trebalo imati ikakve veze s režimima i ideologijama.
Nevjerojatno je da institucije i predstavnici gradskih i državnih vlasti ulažu silne milijune u peglanje svojega imidža u javnosti, a na primjeru jednoga groblja događa se da im na vidjelo izlaze duboki komunikacijski promašaji koji bi se lako mogli nazvati – organiziranom zloćom. Naime, uvodeći u molitvu na Mirogoju, biskup Šaško doslovno je rekao da se nalaze na polju »sramote hrvatskih zagrebačkih gradskih i državnih vlasti koje se ideološki obračunavaju i s mrtvima« te da »imaju sva potrebna sredstva da vrate ljudskost, ali to ne žele učiniti«. Možda bi i vraćanju dostojanstva pokojnika pomoglo ako bi vlasti pitanje grobova počele rješavati barem upola ozbiljno kao i najmanje pet komunikacijskih sramota koje su pokazali.
Prva je sramota isključivosti. Većina u zagrebačkoj gradskoj vlasti otprilike smatra: ako bude obilježenoga groblja, to bi moglo značiti da sadašnja vlast podupire NDH, a ako nema groblja hrvatskih vojnika 1941. – 1945., to znači da je vlast više demokratska. No komunikacijski je promašaj što su zanemarene alternative. Zašto ne bi moglo postojati i uređeno groblje i neka znanstvena ustanova koja bi neovisno istraživala to razdoblje, uključujući i djela onih koji su devastirali grobove? Tako bi se političari oslobodili dužnosti da budu sudci povijesti, a više demokrati.
Sramotna je i neodlučnost koja samo produbljuje patnju. Jedno vrijeme vlasti su tvrdile da je zamisao o groblju plemenita, no nema novca da bi se ostvarila. No kad su žrtvoslovne udruge osigurale sredstva i kad je u lipnju ove godine trebalo samo na gradskoj skupštini prihvatiti donaciju, ipak je većina odustala, što je dovelo do treće komunikacijske sramote – hinjene uglađenosti. Najednom zastupnici stranaka Možemo! i SDP-a nisu bili protiv groblja, nego protiv naziva groblja (smetalo im je što uz vojnike stoji pridjev »hrvatski«). U tome je sudjelovala i četvrta sramota, koja je došla iz gradskoga HDZ-a, sramota šutnje, bijega, ignoriranja, o čemu svjedoči to da se zastupnici za vrijeme lipanjskoga glasovanja navodno nisu pojavili.
Posebno je žalosna peta sramota, sramota zastrašivanja. Naime, neki iz vlasti tvrde da bi uređeno groblje hrvatskih vojnika i okupljanje na tom groblju moglo probuditi neke stare ideologije. No upravo to što obilježenoga groblja nema već desetljećima, ali ima onih koji i danas grčevito priječe da se ono ponovno uredi, pokazuje da bi preko vlasti jedino živa mogla biti komunistička ideologija koja je groblje i devastirala. S njom sve dosadašnje vlasti i oni koji ih čine imaju najveći i materijalni i komunikacijski problem. Kad bi ga riješile, to bi bio božićni dar na kojem bi im još desetljećima zahvaljivali novi naraštaji.
