Namjesto znaka svetoga straha i oruđa duboke pobožnosti poštovanje prema anđelima počesto biva tek krinkom duhovne lijenosti koja se zadovoljava površnim poznanstvom. Stoga takvu poštovanju počesto i uzmanjka uvid da anđeli svoje ime ne nose radi svoje slave, nego poradi svoje službe. Unatoč svojoj svetosti, anđeosko poslanje malokad nosi biljege svečanosti: anđeli neupadljivim riječima Božji naum proglašuju neuglednim ljudima i na neprikladnim mjestima. Božji su se glasnici tako objavili i ubojici oženjenu pogankom i poganinu odanu vračanju, kao što su i pastire uputili do betlehemske štalice, a žene otputili s Kristova groba. Pa i čitava je anđeoska služba vidljivo otpočela susretom s osobom naoko lišenom svake časti. »Hagaro, sluškinjo Sarajina!« prve su riječi anđela Gospodnjega upućene prognanoj trudnici koju je njezina gospodarica primorala da Abramu začme sina obećanoga od Boga.
Možda je upravo anđeosko proročanstvo nesretnoj Egipćanki da ima roditi rodonačelnika hrabra kao »divlje magare« privuklo neobuzdani kist Francesca »Cecca« Montelaticija, poznatijega po umjetničkom pridjevku Bravo – »divlji«. Svaka crtačka naznaka mjesta i vremena zbivanja na njegovu ulju na platnu »Hagara i anđeo« ustupa, naime, prostor preljevima boja što dočaravaju potresnost nesvakidašnjega susreta. »Majstor naravnoga« Hagarinim je izrazom lica dokazao da mu ni pronicanje nadnaravnoga nije bilo strano: blizina u koju pripušta anđela mladoj bjegunki daje da se uvjeri da pred njom ne stoji tek dobrohotni prolaznik ni puki Božji blagovjesnik, nego sami »svevid Bog«. Rukama je pak Jišmaelove majke – time i majke svih Arapa – firentinski slikar dočarao koliko ju je morala preneraziti božanska zapovijed što je prethodila anđeoskoj utjesi: da se vrati gospodarici od koje je pobjegla.
»Služite našim dragim gospodarima vazda u njima motreći Boga«, opominjala je mlade kćeri kršćanske ljubavi njihova suutemeljiteljica sv. Lujza de Marillac. No pod imenom »gospodara« kojima je redovnica – rođena za nebo godinu prije Cecca Brava, 1660. – prinosila svoje »male službe« krila se – sirotinja. Rođena u imućnoj i uglednoj obitelji, ali daleko i od majčina lica i maćehina prihvaćanja, majka je milosrdnica dobro znala da za pomoć napuštenima Francuske ne će dostati sredstva koje su ugledne gospođe okupljene oko sv. Vinka Paulskoga zbog svojega društvenoga položaja lako namicale. Nedostajala im je blizina, posvudašnja i svakidašnja. Po obećanju koje je primila odozgor tijekom najteže duhovne nevolje, Lujzu je tako dopalo da ustanovi družbu žena što su, odjevene u priprostu opravu i oslonjene na molitvu anđelima čuvarima, klaustar trajno zamijenile ulicom. Ta i anđeli su odatle krenuli.
