»Iz obilja srca usta govore.« Iz tih Kristovih riječi rijetko se iščitava evanđeoska komunikacijska pouka: obilje srca ne može se razdijeliti od raspričanih usta. Štoviše, kao da usta onoga koji je primio duhovno obilje i više nego za kušanje hrane služe – za govor. Ujedno, za razliku od suvremenoga isticanja »govora djela«, Isus ne dvoji da se s bližnjima nutarnje obilje dijeli baš ustima. Ako se prihvati takvo čitanje, ne može iznenaditi suvremeno inzistiranje Crkve na važnosti komunikacije. No ako se prihvati takvo čitanje, mora iznenaditi povremena odsutnost komunikacije onih kojima je u Crkvi povjereno najveće duhovno obilje: redovničkih zajednica. Osobita su iznimka Kćeri Marije Pomoćnice, koje salezijanska karizma već u temelju usmjerava na komunikaciju. Rado smo stoga iskoristili prigodu posjeta slovensko-hrvatskoj provinciji njihove vrhovne savjetnice za društvenu komunikaciju s. Marije Ausilije De Siene za razgovor o važnosti komunikacije kako za redovničku prisutnost u suvremenom svijetu tako i za obnovu posvećenoga života u doba krize zvanja.
Odnosa nestaje kada komunikacija olabavi
Sugovornica – diplomirana stručnjakinja za organizaciju i animaciju komunikacije i kulture – ističe jedinstvenu ulogu koju u komunikaciji sa svijetom imaju redovnice. »U mnoge situacije nevolje i siromaštva u svijetu prve su poslane upravo redovnice, koje se, zahvaljujući svojemu zvanju, umiju približiti milijunima ljudi na način koji u Crkvi nije uobičajen. Za Kćeri Marije Pomoćnice komunikacija je temeljna jer nam je karizma odgojna. Naša odgojna metoda temelji se na preventivnom sustavu, a on je sav utemeljen na odnosu, kojega nestaje kada komunikacija olabavi. Don Bosco je shvatio da se mladi odgoju otvaraju samo ako se on odvija u bliskosti, u ozračju povjerenja kakvo vlada u obitelji. Ta se intuicija iščitava i iz posljednjega dokumenta Dikasterija za komunikaciju, koji govori o ‘punoj prisutnosti’«, primjećuje s. De Siena.
»Komuniciramo onako kakvi jesmo i jesmo onakvi kako komuniciramo«
Spomenuti dokument ujedno je upozorenje da puna prisutnost danas više ne znači ono što je značila u don Boscovo doba. »Granica između stvarnoga i digitalnoga svijeta kao da više i ne postoji. Želimo li i danas biti prisutni u životima mladih, moramo s njima dijeliti taj dvostruki način života ‘onlife’. I samim osobama posvećenoga života važno je barem donekle razumjeti prednosti i rizike digitalnoga svijeta, pogotovo ako žele mladima usaditi kritički odnos prema njemu. Drugim riječima, ne možemo propitivati stvarnost oko sebe ako se prije toga ne ‘ažuriramo’«, objašnjava sugovornica u duhu pape Franje, čijega se nedavnoga istupa na Jubileju komunikacija prisjetila. »Papa je došao s pripremljenim govorom od devet stranica, ali umjesto da ga pročita, sažeo nam je svoju poruku u poziv: ‘Uvijek morate govoriti istinu!’ Kada mu je jedan od prisutnih novinara odgovorio da to uvijek i čini, Papa je zapitao: ‘A jesi li ti istinit?’ To je načelo sv. Franje Saleškoga: komuniciramo onako kakvi jesmo i jesmo onakvi kako komuniciramo«, tumači s. De Siena.
Informacija se ne može odijeliti od formacije
Za istinsku komunikaciju redovnika i redovnica osim istine nužno je, dakle, i zajedništvo. Ali ono često nije dovoljno. »Kao što se u redovništvu ne može odvojiti molitva od rada, redovnici prisutni u svijetu ne mogu pastoralno djelovanje izolirati od promjena koje se u svijetu zbivaju. Jer te promjene više nisu puki dodatci, nego pravi prevrati kulture čija naglost dezorijentira svakoga. Likvidnost modernoga društva ne destabilizira samo naše mlade, nego i naš posvećeni život, te više nego ikada treba razmatrati prave načine kako da ga mladima približimo.« Upravo je to smisao komunikacijskoga »servisa« Kćeri Marije Pomoćnice, koji sugovornica duhovito naziva dikasterijem. »Od devedesetih u našem vrhovnom vijeću postoji služba savjetnice za komunikaciju koja surađuje s brojnim sestrama i laicima. No cilj te suradnje nije tek informativan. Naprotiv, informacija se ne može odijeliti od formacije«, upozorava sugovornica.
Disati u ritmu mladih i Crkve
Iz toga razloga osim na internetskoj stranici koja donosi vijesti iz života Crkve, salezijanske obitelji i svijeta mladih, Kćeri Marije Pomoćnice aktivirale su se i na društvenim mrežama, a uz digitalizaciju i šesterojezični prijevod tromjesečnika »Da mihi animas« započele su i snimanje mrežnih seminara namijenjenih kako redovnicama i njihovim suradnicima u apostolatu među mladima tako i samim mladima. »Naš časopis nastoji zaći u sve sfere života: od odgoja preko obitelji sve do komunikacije i kulture – glazbe, filma, književnosti, pa i humora«, opisuje s. De Siena. »Važno nam je i da dišemo u ritmu s Crkvom, zbog čega smo posebno mjesto otvorili temi sinodnosti, o kojoj je pisala članica Dikasterija za biskupe i umirovljena vrhovna poglavarica s. Yvonne Reungoat, kao i temi integralne ekologije, kojoj se posvetila s. Alessandra Smerili, tajnica Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskoga razvoja.«
Stvarati digitalne prostore srca
Da i navedene teme privlače mlade ako im se komunikacijski približe, pokazuje upravo mrežni seminar na kojem su mladi iz raznih dijelova svijeta postavljali pitanja s. Reungoat. »Za sudionike mrežnoga seminara odabiremo stručnjake koji govore na svojem jeziku, a nakon snimanja videosnimci se dodaju titlovi na raznim jezicima. Teme su različite: od salezijanske duhovnosti preko umjetne inteligencije do komunikacijskih vrjednota izvedbenih umjetnosti. Na internetu smo uz 150. obljetnicu prve misijske ekspedicije naše družbe proveli i nagradni natječaj za mlade, a istim kanalima prenosimo i okružnice naše poglavarice«, navodi sugovornica. »Čvrsto vjerujemo da upravo život formira mlade. Na sve njihove odluke, pa tako i one dugoročne o životnom pozivu, utječe i sekularni zapadni mentalitet koji odstranjuje svaku misao na pounutarnjivanje. Zato je važno stvarati takve prostore srca i u digitalnom svijetu«, smatra s. De Siena.
Spremnost da se ispadne smiješan odgaja
U prevlasti spomenutoga mentaliteta sugovornica vidi i prvi uzrok suvremene krize zvanja, ali ne i razlog za pesimizam. »Danas oživljavaju mnoge predrasude o posvećenom životu, stoga je važno da oni koji su ga odabrali još dublje otkriju svoju povijest, oduševe se konkretnim načinima darivanja Gospodinu, ali i podignu svijest o rizicima koji prijete njihovim zajednicama. Među njima je i kriza zvanja, koja umnogome proizlazi iz jaza između svijeta mladih i svijeta odraslih. Ta se dva svijeta međusobno udaljavaju strahovitom brzinom i mi moramo prvi zakoračiti da smanjimo tu udaljenost. Mladi su vrlo vješti kada je u pitanju tehnologija, ali ne i kada su u pitanju odluke koje moraju donijeti. Zakoračiti prema njima stoga ne znači ovladati njihovim alatima bolje od njih, nego razumjeti za što ih rabe i što u njima pronalaze. To od nas zahtijeva spremnost da ispadnemo i smiješni, no samo se s takvim odgojnim stajalištem mladima možemo približiti i s njima rasti«, upozorava s. De Siena.
Bliskost koja vodi iz upućenosti na sebe
Digitalna bliskost s mladima ipak nije samoj sebi svrha. »Bez obzira na sve komunikacijske kanale kojima se nastojimo približiti mladima, našemu načinu života trajno će ih privući samo iskustvo iz prve ruke, ono evanđeosko: ‘Dođi i vidi.’ Mnoge redovničke zajednice već su otvorene na neko vrijeme primiti mlade i omogućiti im da iskuse redovničku svakidašnjicu bez obveza i bez zadrški, a u tom susretu i mi otkrivamo kako mladi žive. No naša utemeljiteljica sv. Marija Dominika Mazzarello ostavila nam je primjer i drukčijega apostolata zajedništva. Nije riječ samo o njegovanju odnosa s mladima – osobito potrebitima – nego i o stvaranju odnosa među njima, izgradnje zajednica koje mladima za razliku od digitalnih ‘čopora’ zaista mogu pomoći da nadiđu svoju krhkost i iziđu iz upućenosti na sebe same«, zaključuje.
»Ostati u tišini i samozatajnosti danas ne znači nužno biti ponizan«
