Hrvatski komunisti, svjesni da je hrvatski narod bio oduševljen njihovim smislom za humor, nastavljaju s objavljivanjem karikatura, pa tako i u br. od 22. kolovoza 1952. jedna je naslovljena »Trojanska vučica«. Tekst ispod slike, koja prikazuje svećenika koji se obraća drugomu svećeniku, doista je prepun humora: »Povucite brate Viteli (ispravno bi bilo – Vitelli, op. a.), neka vide kršćani kakav ste im dar donijeli iz Rima.« Na drugoj karikaturi naslovljenoj »Čovjek od perspektive« dvojica svećenika razgovaraju, a jedan od njih pokazuje na trećega i govori: »Vidiš, ovo je vatikanski ljubimac, uskoro će postati biskup.« Drugi začuđeno upita: »Zašto?«, nakon čega slijedi odgovor: »Pa bio je prije ustaša, a i sad je protiv narodne vlasti.«
Nakon što je hrvatsku javnost zdušno nasmijao, »Naprijed« se već u sljedećem broju od 29. kolovoza 1952. vratio »ozbiljnim« temama. Donosi priču o »dosjetljivosti« učiteljice, koja ja najprije na tečaj domaćinstva uspjela privući žene, a nakon toga pokrenula razgovore i o drugim temama, ponajprije političkim.
Broj od 3. listopada 1952. donosi vijest o odluci Savjeta za prosvjetu i kulturu vlade NR Hrvatske da se u javne i srednje škole uvede novi predmet – moralni odgoj. Autor odmah iznosi tvrdnju da će zbog toga »malograđani i reakcionari« izjaviti kako komunisti nemaju morala. No, nastavlja on dalje, socijalistički moral se dokazao u NOB-u i izgradnji nakon rata te se na tim uzorima može izgraditi socijalistički moralni lik. Članak »Vatikanski Kaptol« tiskan u broju od 17. listopada 1952. izvješćuje hrvatske komuniste da je u Ljubljani održan sastanak Izvršnoga odbora Družbe sv. Ćirila i Metoda. Nije riječ o »Družbi svetega Cirila in Metoda«, školskoj nadstranačkoj organizaciji osnovanoj 1885. u Ljubljani na inicijativu svećenika i preporoditelja Ivana Vrhovnika, koja se borila za očuvanje slovenskoga jezika, nego istoimenom staleškom svećeničkom udruženju osnovanom g. 1949. protežiranom od komunističkih vlasti s ciljem stvaranja nacionalne Crkve odvojene od Svete Stolice i pape. Nakon sastanka članovi su toga odbora održali konferenciju za novinare i istaknuli da su njihove glavne zadaće: 1. suradnja s narodnom vlašću; 2. poštovanje tekovina NOB-a; 3. razvijanje ljubavi prema domovini. Ali autor u tekstu odmah alarmira javnost da je »Vatikanski Kaptol« na te proklamirane ciljeve rekao – ne, i sazvao Biskupsku konferenciju, koja je zabranila osnivanje staleških svećeničkih organizacija. Članak se, očito, osvrće na Biskupsku konferenciju Jugoslavije od 22. do 25. rujna 1952., koja je na svom zasjedanju u Zagrebu izričito odlučila: »Nije dozvoljeno osnivati takova staleška udruženja, niti se u njih učlanjivati.« Usprkos Vatikanu, piše autor u nastavku, svećenici Dubrovačkoga kotara osnivaju svoje udruženje. U članku nadalje piše da je »Sveti otac nezabludiv« te je htio imati »popove bahate i licemjerne«, koji »stalno reže« na socijalističku vlast i »zarivaju svoje klerikalne otrovne zube u živi narodni organizam«, a ne želi u Jugoslaviji imati lojalno svećenstvo. Zato su na Biskupskoj konferenciji bili dobro poznata »gospoda biskupi«: šibenski, splitski, krčki, hvarski i biogradski (?). Ti su biskupi izjavili da je i pravoslavni episkopat protiv osnivanja svećeničkih staleških udruženja, no patrijarh Srpske pravoslavne Crkve javno se ogradio od te »kaptolske smicalice«. Autor piše: »Mi Jugoslaveni ne čudimo se hajci na staleško udruženje svećenika. Sveti otac ni u doba rata nije nam dao mira.« »Sjetimo se«, nastavlja autor, »Njegova ekselencija biskup opat Ramirez Marcone (pravo mu je ime – Ramiro, op. a.) stalno je tapšao krvavog Antu po leđima: dobar si dobar, i preko tog legatusa Vatikan je ‘de facto’ priznao krvavog kvislinga i priznao opravdanima što se slažu brdine ljudskih leševa i teku rijeke narodne krvi.«
Članak »Komunistički moral i crkva«, koji je potpisao dr. Miloš Žanko, objavljen je u broju od 31. listopada 1952. U njemu piše da je Crkva po Piju IX. g. 1846. osudila »sramotnu doktrinu«, to jest komunizam. Ona je smatrala da je njezino božansko pravo imati monopol na odgoj mlade generacije te ona želi povratiti izgubljenu poziciju. »Mi to ne želimo”, nastavlja Žanko, “crkva je bila i protiv kažnjavanja nakon II. svjetskoga rata i protiv agrarne reforme u Jugoslaviji itd. Ona želi pod plaštem religije prikriti svoju antipatriotsku aktivnost.«
Tekst o Šestom kongresu KPJ-a i ulozi Saveza komunista Jugoslavije, kako je KPJ tada preimenovan, objavljen je u broju od 6. listopada 1952. U zaključcima se, uz ostalo, u točki VI. izražava žaljenje zbog slaboga rada sveučilišta i znanstvenih ustanova, posebno u suzbijanju i razobličavanju klerikalne mistike i šovinizma. To se odnosi i na srednje škole, a sve to po mišljenju komunista nanosi štetu znanstvenomu i demokratskomu razvitku visokih škola i stručnoj spremi đaka, studenata i mladih znanstvenih kadrova. U istom broju nalazi se i karikatura »Čudo na vrbi«, no o kakvom se čudu radi i što je bit karikature nije baš posve jasno. »Nedavni proces protiv urednika ‘Gore srca’« naslov je članka u broju od 21. studenoga 1952. Iz njega se saznaje da je kanonik Franjo Grandler svojim člankom »Može li laička škola nadoknaditi vjeru«, objavljenim 19. listopada 1952. u namjeri podrivanja vlasti radnoga naroda, vršio propagandu protiv obrazovnoga i društvenoga uređenja u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Proces protiv njega, prema autoru, pridonio je raskrinkavanju neprijateljske djelatnosti, konstatira autor članka. Osuđen je po članku 118 ondašnjega Krivičnoga zakona. Tekst ne donosi podatak na koliko je vremena kanonik Grandler osuđen, ali je to, vjerojatno, bio dobrodošao povod da se katoličkomu listu uskoro zabrani izlaženje jer su mu prije toga, npr. g. 1949., pojedini brojevi bili tek zaplijenjeni. U istom je broju ponovno objavljena nova karikatura: »Od zla gore«. Svećenik se obraća crkvenomu dostojanstveniku i kaže: »Preuzvišeni, sinoć mi se prikazao đavao!«, a »preuzvišeni« odgovara: »To nije ništa časni brate, glavno da nije Ćirilometodsko društvo!«
Imenovanje zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalom 29. studenoga 1952. u Vatikanu od pape Pija XII. »Naprijed« je, očekivano, dočekao »na nož«, pa je u br. od 5. prosinca 1952. objavio članak »Kardinal!«. Prema navodima u članku imenovanje osuđenoga i zatvorenoga »zločinca« kardinalom izazvalo je ogorčenje i prosvjede kod »radnih ljudi Hrvatske«. Protestiraju radnici, žene, kao i poznati te manje poznati pojedinci. Svi oni, piše u članku, to imenovanje doživljavaju kao »napad Vatikana na nas«. Među tim pojedincima navodi se i poznati hrvatski književnik Joža Horvat, akademik, tajnik »Matice hrvatske«, urednik »Kola« i časopisa »Republika«, dobitnik brojnih književnih i državnih priznanja, koji je izjavio: »Kad se zakleti neprijatelj našeg naroda boreći se decenijama pod žuto-bijelom zastavom protiv naše trikolorne proglasi kardinalom… on je zadužio svoje gospodare i primio zasluženo priznanje… U redu neka je na čast Vatikanu, ratni zločinac osuđen po narodnom sudu.« Izjavu je dao i književnik Ive Dončević, također nekadašnji tajnik »Matice hrvatske«, prvak Hrvatskoga narodnoga kazališta Emil Kutijaro, utemeljitelj Društva umjetnika Narodne Republike Hrvatske, te metalski radnik Vlado Mihaljević.
NASTAVLJA SE
