U prošloj je nizanki spomenut uvod napisa dr. Ferde Čulinovića »Tri Rima i naš Jadran« u broju od 24. siječnja 1953. u kojem su najprije spomenuta tri kardinala Crkve u Hrvata: Juraj Haulik, Josip Mihalović i Alojzije Stepinac. Prikazujući ih kao izrazito protunarodne crkvene velikodostojnike, u nastavku ih povezuje i s tri protunarodna Rima, od kojih su prva dva – »carski Rim« i »papinski Rim«, koji su Hrvate, prema autoru, doveli do »Pacte convente«. Kao što je poznato, riječ je o sporazumu iz g. 1102. između hrvatskoga plemstva, tj. predstavnika dvanaest hrvatskih plemena, s ugarskim kraljem Kolomanom, kojim su Hrvatska i Ugarska imale istoga vladara, ali kao dvije zasebne kraljevine, i kojim su bile regulirane povlastice hrvatskoga plemstva naspram kralja. Unatoč tomu što je mnogim znanstvenicima sporna autentičnost i vrijeme nastanka toga sporazuma, činjenica je da je u to doba takve sporazume sklapalo i ostalo europsko plemstvo sa svojim kraljevima zbog različitih društveno-političkih okolnosti, pa je doista znanstveno potpuno neutemeljeno u »Rimu« tražiti uzročnika i glavnoga krivca koji je Hrvate »gurnuo« pod mađarsku krunu. U nastavku dr. Čulinović otkriva ključni razlog toga pothvata »carskoga i papinskog« Rima – osvajanje zemljišnih posjeda u Hrvatskoj (!?), jer »u razvijenom srednjem vijeku Hrvatsku preplavljuju: templari, dominikanci, pavlini, jezuiti, a crkva postaje najveći feudalac u Hrvatskoj«. Koliko autor poznaje tematiku o kojoj piše i koliko se njegove ocjene mogu znanstveno ozbiljno uzeti u obzir govore i dvije »sitnice«. Prvo, isusovci su osnovani g. 1540., pa je teško da su mogli »preplaviti« Hrvatsku u razvijenom srednjem vijeku jer povjesničari pod tim razdobljem podrazumijevaju 12. i 13. st., a drugo, uopće ne spominje franjevce, koji su još za života sv. Franje stigli u Hrvatsku i »preplavili« je već na početku 13. st. Treći je Rim, piše dr. Čulinović, suvremeni Rim talijanske iredente, koja traži Trst, a »Curia sa stepinijadom izravno pomaže tu akciju«. Oni žele izazvati borbu katolika (nije posve jasno kojih – samo iz Jugoslavije ili iz toga dijela Europe?) protiv jugoslavenske vlade kako bi zavladali obalom Jadrana.
O odnosima države i Katoličke Crkve na IV. kongresu SSRNJ-a referat je podnio visoki partijski i državni dužnosnik Eduard Kardelj, o čemu »Naprijed« donosi veoma opširan tekst. Uglavnom je to recikliranje uobičajenih negativnih ocjena, od kojih vrijedi spomenuti ulogu Crkve u kontekstu »nekih inozemnih krugova, koji nastoje otežati međunarodni položaj Jugoslavije«.
Na istoj kvaziozbiljnoj razini svoga partijskoga autoriteta nastoji biti već spomenuti Vinko Cecić, koji je, čini se, konačno odlučio raskrinkati protunarodnu i nemoralnu narav katoličkoga svećenstva i redovništva u prošlosti. U dva nastavka, u brojevima od 13. i 20. ožujka 1953., piše o prošlosti Dalmacije za vrijeme mletačke vlasti. U prvom tekstu naslovljenom »Propovjednik s ekipaža (raskošne kočije s poslugom, op. a.) misionari u kavezu« iznosi tvrdnju da je katoličko svećenstvo u Dalmaciji djelovalo po željama mletačke vlasti. U drugom članku, »Goniči u ime božje«, opisuje najprije djelovanje redovnika »monaha malobraćana«, kako podrugljivo naziva malu braću franjevce. Kao pokriće za svoje pisanje navodi »djelo G. Malmentia« iz kojega je uzimao činjenice, ne dajući preciznije podatke ni o piscu ni o djelu. Najvjerojatnije je mislio na talijanskoga pisca, povjesničara i političara Pompea Gerharda Malmentija, rođenoga u Veneciji 1852., a preminuloga u Rimu 1928., ali je teško dokučiti na koje se njegovo djelo poziva jer iznosi gotovo nevjerojatne podatke. Npr. Cecić piše da u Veneciji živi »11000 bludnica«, u njoj je česta »sodomija« (spolno općenje sa životinjama, op. a.), a »koludrice« (redovnice) u Veneciji žive razuzdano te »nerijetko izlaze na šetnju sa svojim ljubavnicima«. Istodobno se »prijestupnike« (vjerojatno protiv vlasti i Crkve) kažnjava vrlo strogo zatvarajući ih u kavez i izlažući ih na središnjem Trgu sv. Marka. O ugledu Katoličke Crkve u Veneciji piše spominjući uzrečicu samih Mlečana: »Siamo Veneciani, poi cristiani / Najprije smo Mlečani, potom kršćani!« Marksistički povjesničar Cecić, koliko se god trudio, ipak ne djeluje previše uvjerljivo jer je teško razumjeti opisani, nimalo blistav, ugled Katoličke Crkve u Veneciji, s njezinom presudnom ulogom i odgovornošću za mletačku politiku u Dalmaciji.
Da bi svom ocrnjivanju biskupa i svećenika u Dalmaciji dao što više znanstvenoga pokrića, štoviše navodi i podatke iz djela dr. Tome Matića, povjesničara i filologa, rođenoga u Brodu na Savi, danas Slavonskom Brodu, 1874., a preminulom u Zagrebu 1968., najvjerojatnije – »Hrvatski književnici mletačke Dalmacije i život njihova doba«, a Matić se, prema autoru, koristio djelom Danijela Farlatija (1690. – 1773.), isusovca, o crkvenoj povijesti hrvatskih zemalja. Po Ceciću Farlati za svećenstvo u Dalmaciji kaže da živi životom koji je negacija svega onoga što sami propovijedaju. Osim toga, Cecić se osobito pozabavio životom franjevaca u Dalmatinskoj zagori i Bosni. U tom kontekstu smatra da je »Curia« zapravo pripremala propast Bosne time što je u Bosnu slala franjevce. Tako je, tvrdi on, koliko god to bilo apsurdno, Bosna postala spremnija doći pod tursku vlast, koju je radije prihvatila nego što je podnosila rimsku propagandu. Nakon propasti Bosne franjevci su »poticali stanovništvo Bosne da bježi u Dalmaciju, što je mletačka vlast podržavala«. Tako se između mletačke vlasti i »malobraćana« razvija »harmonija interesa kakva se može samo poželjeti«. Franjevci su, po autoru, špijuni mletačke vlasti i za sve zlo koje su napravili i za iseljavanje stanovništva dobili su pravo na župe u mletačkoj Dalmaciji.
Vinko Cecić u svom povijesnom ekshibicionizmu htio se do kraja obračunati s franjevcima, kojima posvećuje i članak »Filipa braća prodadoše« u broju od 3. travnja 1953. Već naslovom sugerira da su franjevci svoga redovničkoga subrata fra Filipa Grabovca (1697. – 1749.) zbog neslaganja s njime predali mletačkim vlastima, koje su ga zatočile. Kod komunističkih »povjesničara« sve je moguće, a povijesne su činjenice potpuno bezvrijedne ako nisu u skladu s njihovom ideološkom matricom. Tako je i s »Naprijedovim« tumačenjem života i djela hrvatskoga franjevca, pisca, pjesnika i profesora, autora glasovitoga djela »Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga« iz g. 1747. godine, u kojem je žestoko kritizirao nepravednu mletačku upravu u Dalmaciji. To je bio, razumije se, ključni razlog njegova zatočenja u Mletcima u zloglasnoj tamnici Sotto i piombi, odakle je bio prebačen u franjevački samostan na otočiću Santo Spirito, gdje je i preminuo. Dakako, Cecić »zaboravlja« napisati i jednu pohvalnu riječ o Grabovcu i njegovu pisanju protiv tuđinske vlasti u Dalmaciji.
U broju od l. svibnja 1953. člankom »Tri lica Vatikanskog idola« Vinko Cecić nastavlja svoj marksistički pohod protiv katolištva. Ponovno se pozabavio dogmom o papinoj nepogrješivosti spominjući pape Pija IX. i X. te Leona XIII. Zanimljivo je njegovo tumačenje o papi Leonu XIII. koji je, po autoru, itekako pogriješio jer je u Bosni, uspostavivši katoličku hijerarhiju, omogućio dolazak nadbiskupa Stadlera i isusovaca, što nije bilo nikakvo novo lice, nego »samo jedno od mnogobrojnih lica katoličkih idola«.
NASTAVLJA SE
