U doba žestokih komunističkih previranja Informbiro (Informacioni biro komunističkih i radničkih partija) lipnja 1948. na savjetovanju u Bukureštu donio je rezoluciju »O stanju u KPJ«, poznatiju kao Rezolucija Informbiroa. U njoj je čelništvo Komunističke partije Jugoslavije, što znači i cjelokupno državno vodstvo jer je ono bilo sastavljeno isključivo od komunista, optuženo za neprijateljsku politiku prema SSSR-u. Prema nekim podatcima tu je rezoluciju podržalo oko 55 000 jugoslavenskih komunista. Još je žešća bila druga rezolucija Informbiroa usvojena u Budimpešti studenoga 1949. pod nazivom »Jugoslavenska partija u rukama ubojica i špijuna«. Uslijedio je prekid gospodarskih odnosa između Istoka i Jugoslavije, kojoj je prijetio gospodarski kolaps, a sa Zapadom su odnosi tek trebali biti uspostavljeni. Na djelu je bilo unutarpartijsko »raščišćavanje«, kazneni progoni, slanje tisuća »neposlušnih« komunista u kaznionice i novoosnovane koncentracijske logore, od kojih je »najglasovitiji« bio onaj na Golom otoku, i sl. Razdoblje svojevrsnoga »otopljavanja« dolazi tek nakon smrti ruskoga diktatora Josifa Visarionoviča Staljina 5. ožujka 1953. Tjednik Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske »Naprijed« prestaje izlaziti krajem siječnja 1954. Dakle, iako je objektivno bila ugrožena državna stabilnost, te je borba jugoslavenskih/hrvatskih komunista protiv Katoličke Crkve vođena manjim intenzitetom, pa je i pisanje tjednika »Naprijed« malo drukčije od dotadašnjega, borba nije prestala, a »Naprijed« se nimalo ne odriče svoje osnovne namjene zacrtane od KPH-a u vrijeme pokretanja toga glasila još u ratnim godinama.
Tako broj od 1. siječnja 1949. objavljuje članak Dragutina Frankovića »Borba Davorina Trstenjaka protiv klerikalizma«. U njemu se ističe da je Trstenjak pisao članke, držao govore i objavljivao brošure, među kojima je posebno vrijedna »Borba istine protiv klerikalne laži« u kojoj »raskrinkava prvi katolički kongres (1900.)« na kojem su »klerikalci jasno i glasno istaknuli želju da u njihove ruke dođu škole i sveučilište«. Na kraja autor Franković zaključuje da su nastojanja Davorina Trstenjaka »odigrala progresivnu ulogu i pomagala masama da se lakše rješavaju ideološkog balasta prošlosti, potkopavajući i raskrinkavajući reakcionarnu ulogu klerikalizma, koji je svojom politikom otupljivanja svijesti narodnih masa predstavljao jedan od glavnih stupova eksploatatorskog poretka«.
U napisu »Povodom partijske konferencije riječke oblasti«, tiskanu u broju od 21. siječnja iste godine, može se pročitati kako je »narodna vlast pristupila obnovi života u Istri u uvjetima sabotaže, neprijateljske i špijunske djelatnosti raznih fašističkih, klerikalnih i izdajničkih organizacija, koje su podržavali anglo-amerikanci«. U tekstu se nalazi i sljedeća konstrukcija: »U čitavoj raboti udruženih fašista, kapitalista i klera, ustaša i četnika, odlučnu riječ vodili su biskupi Radossi i Santini, koji su gotovo čitav crkveni aparat stavili u službu neprijatelja naroda.«
Tjednik »Naprijed« u broju od 5. srpnja 1949., očekivano, nije mogao ne osvrnuti se na »Dekret protiv komunizma« pape Pija XII. objavljen četiri dana ranije, tj. 1. srpnja 1949., kojim su iz Katoličke Crkve komunisti bili ekskomunicirani. U članku »Promašene prijetnje Vatikana« autor teksta piše da Vatikan u biti ušutkuje one crkvene krugove u »narodno-demokratskim državama« koje smatraju da Crkva treba služiti narodnim interesima. On tvrdi da papa zapravo zaštićuje i proglašava mučenicima »takve tipove« kao što su izdajnici – kardinal Jozsef Mindszenty u Mađarskoj i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u Jugoslaviji. Papa, prema tjedniku hrvatskih komunista, daje blagoslov svima koji rade protiv interesa svoje države.
Usputno, nije posve jasno zašto su se jugoslavenski/hrvatski komunisti osjetili toliko povrijeđeni ekskomunikacijama ako komunistima nije dopušteno da budu vjernici, pa bi po nekoj logici ekskomunikacije »išle na ruku« Komunističkoj partiji?
Tijekom 1949. i 1950. »Naprijed« ipak ima manje tekstova o Katoličkoj Crkvi, ali oni objavljeni ne samo da nisu manje kritički, nego su, zapravo, isključivi i netolerantni. Tako broj od 5. siječnja 1950. objavljuje tekst »Rezolucija III. plenuma CK KPJ«. U ciljevima rezolucije, među kojima je i »odgojiti u školama novog, slobodnog i odvažnog socijalističkog čovjeka«, doslovce se ističe: »Borba protiv reakcionarnih i kontrarevolucionarnih shvaćanja podrazumijeva i borbu protiv reakcionarnog utjecaja klera na školsku i predškolsku omladinu.« O školstvu u istom broju piše i onodobni visoki partijski i državni dužnosnik Milovan Đilas, koji među ostalim konstatira da se partijske organizacije često žale na reakcionarni utjecaj klera, uputivši im kritičke napomene kako »ti koji se žale premalo razvijaju ideološku, političku i kulturnu borbu protiv tog utjecaja«.
»Naprijed« je nastojao utjecati na javnost i karikaturama, o čemu svjedoči i ona objavljena u broju od 24. veljače 1950. pod naslovom »Na istom putu«. Prikazuje četiri osobe koje pjevaju, među kojima je i svećenik, s popratnim objašnjenjem tko je to »na istome putu: Radio Moskva, New York Times, Radio Varšava, pod zaštitom internacionale ’emigrantski listić’ (Rumunjska), Times, Osservatore romano«. Autor ih je nazvao »Antijugoslavenski zbor«.
Borba protiv »klerikalizma« konstanta je CKKPH-a i njezina tjednika »Naprijed«, koju u napisu »Pojačati idejno-politički rad među nastavnicima« u broju od 4. ožujka 1950. nastavlja i Pero Šimleša, ugledni hrvatski pedagog, onodobni zaposlenik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. On piše da se nastavnici moraju osposobljavati za borbu protiv »reakcionarnog utjecaja izvjesnog dijela klera«.
Komunističko je glasilo redovito donosilo izvješća i zaključke sa svih sjednica CKKPH-a, pa tako u broju od 17. ožujka 1950. i o njegovu četvrtom plenarnom zasjedanju, na kojem je donesena Rezolucija o školstvu. U 4. točki prihvaćen je zaključak da je nužno »dalje razvijati razne forme ideološkog rada među đacima, studentima i nastavnicima«. Također je upozoreno kako borba protiv reakcionarnih i klerikalnih ostataka mora biti ofenzivnija uvjerljivim činjeničnim i svagdašnjim isticanjem premoći marksističkoga nauka i njegove stvaralačke primjene od Komunističke partije.
Jedan od doista rijetkih pozitivnih napisa u to doba bavi se poviješću, tj. hrvatskim kulturnim velikanom. Naime, pišući o Marku Maruliću u broju od 23. kolovoza 1950., Jakša Ravlić donosi ocjenu kako je riječ o praktičnom kršćanskom misliocu i praktičnom didaktičaru, koji je vjernike podučavao kako kršćanski živjeti, što je dobro u njegovu književnom djelu.
NASTAVLJA SE
