Broj tjednika »Naprijed« od 1. svibnja 1953., citiran u prošloj nizanki, objavio je također članak »Kako je don Vinko Rasol (1885. – 1965., op. a.) u Preku pretvorio crkvu u mjenjačnicu«. On je, prema pisanju autora, primao dolare iz Amerike koje su pojedinci slali za gradnju crkvene zgrade. Osim toga, slali su i brašno i odjeću, a don Vinko je emigrantima poručio da sve to ne šalju Mjesnomu narodnomu odboru jer su na vlasti komunisti, nego neka šalju izravno njemu. Tako je on dolare mijenjao za dinare, a brašno i odjeću davao je prijateljima. Osim toga prodavao je i ulje za dolare.
U sljedećem se broju od 8. svibnja nalazi članak »Sluge« u kojem se čitateljstvo izvješćuje da je donesen Nacrt zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica u Jugoslaviji te da su u vezi s tim vođeni službeni razgovori s predstavnicima svih vjerskih zajednica. Autor piše: »Svi su prihvatili taj nacrt osim katoličkih biskupa. Oni su prekinuli razgovore s Komisijom Saveznog izvršnog vijeća, jer im je tako naređeno iz Vatikana.« U nastavku teksta pojašnjava se da to Vatikan radi jer želi srušiti socijalizam u Jugoslaviji i uspostaviti bilo kakvu reakcionarnu vlast. Međutim članak ipak ne donosi točnu i cjelovitu obavijest jer su i neke druge vjerske zajednice dale primjedbe da sa zakonom ne treba žuriti, nego da ga treba podvrgnuti stručnoj studiji, u kojoj bi sudjelovali i predstavnici vjerskih zajednica. No to je bio sasvim dobar povod da nešto kasnije ondašnji jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković u Narodnoj skupštini napadne Svetu Stolicu da se miješa u unutarnje stvari Jugoslavije i da surađuje s propalim ustaškim režimom.
»Crkva talijanizira Istru; I sveci i heretici«, naslov je članka vrlo angažiranoga Vinka Cecića u broju od 15. svibnja 1953. u kojem paušalno i negativno ocjenjuje vatikansku politiku u povijesti: »Bezbrojni su primjeri koje nam svjetska historija pruža kao dokaze o bezidejnosti, bezglavosti i kontradiktornosti politike Vatikana kroz njegovu historiju.« Zapadna je Crkva, kaže Cecić, solunsku braću, misli na sv. Ćirila i Metoda, nazivala i svetcima i hereticima, već prema prilikama, potrebama i interesima.
Isti autor i u sljedećem broju od 22. svibnja 1953. nastavlja dokazivati talijaniziranje Istre po katoličkom svećenstvu, i to nakon što su mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumić i drugi hrvatski svećenici iz Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu g. 1946. imali ključnu ulogu u pripojenju Istre Hrvatskoj. Cecić navodi primjer porečko-pulskoga biskupa Flappa (Giovanni Battista, r. 1845. u Korminu, tal. Cormus, kod Gorice, a preminuo u Poreču 1912.), koji je »zabranio stari običaj rimskog rituala na slavenskom jeziku«. Ne upuštajući se u ozbiljnu analizu te odluke, i premda u tekstu spominje neke biskupove odluke, koje su svojedobno doista izazvale negodovanje kod hrvatskoga svećenstva, Cecić ga odmah etiketira da je bio »sluga comore na kobnoj iredentističkoj lađi«, namjerno izostavljajući one povijesne činjenice po kojima je biskup Flapp, uz ostalo, također ostao upamćen po tome što se brinuo za obnovu porečke bazilike sv. Eufrazija, ponovno je pokrenuo tiskanje biskupijskoga mjesečnika »Folium Dioecesanum Parentino-Polensis«, zatim je objavljivao i preporučivao molitvenike, nabožne knjige i katolički tisak na hrvatskom i slovenskom jeziku, propovijedao u mješovitim hrvatsko-talijanskim župama na oba jezika i provjeravao vjersko znanje krizmanika na njihovu materinskom jeziku.
Po kasnijim objektivnijim znanstvenim istraživanjima, biskup Flapp prije ustoličenja za porečko-pulskoga biskupa nije bio dobro informiran o crkvenim i drugim prilikama u Istri, a pravni temelj za potiskivanje staroslavenske liturgije našao je u pismu goričke nadbiskupije od 6. prosinca 1837., koje u biti nije bilo izravno upereno protiv staroslavenske liturgije, ali ga je on tumačio tako kao da je ta liturgija nova pa je treba zamijeniti latinskom. Osim toga, u nekim je dokumentima također našao podatak da se ta liturgija može zlorabiti u političke svrhe u korist južnih Slavena. Pod udarom odredbe o zabrani »liturgijskih inovacija« našli su se mnogi svećenici u Istri.
Unatoč očitoj ideološkoj pristranosti, Cecić objavljuje i brojne povijesne detalje, koji zaslužuju znanstvenu valorizaciju. Tako u broju od 19. lipnja 1953. piše o biskupu Naglu (Andreju) ustoličenu u Trstu i Kopru, koji je izdao odredbu da se na samrti ne smije dati odrješenje na narodnom jeziku, misleći, razumije se, na hrvatski i slovenski. Osim toga, ukinuo je litanije poslije podizanja na misi za pokojne te je ocijenio nedostojnim moljenje ili čitanje nekih dijelova liturgije na narodnom jeziku, što je izazvalo ogorčenje naroda. Također u broju od 3. srpnja iste godine tiska članak »Crkva talijanizira Ricmanje« u kojem spominje da je »unijatski biskup, vladika Drohoberski (ispravno – Drohobecki, Julije op. a.) služio misu u Ricmanju naselju nedaleko Trsta jer su se Ricmanjci borili za staroslavensku službu božju«, što im je mjesna crkvena vlast zabranjivala. Nije zgorega ukratko pojasniti cijeli splet okolnosti, u crkvenoj javnosti poznatih kao »Ricmanjski slučaj«, kada su katolici zapadnoga obreda Ricmanja na prijelazu iz 19. u 20. st. preuzeli istočni obred, i kad je rimokatoličkom kapelanijom u Tršćanskoj biskupiji upravljao grkokatolički biskup iz Križevaca. Naime, nadležni tršćanski biskupi nisu nikako htjeli udovoljiti zamolbi rimokatoličkih mještana Ricmanja i Loga da im se osnuje vlastita župa te da im se dopusti tradicionalno staroslavensko bogoslužje, a npr. u Ricmanjima se još od 1483. godine čuvao glagoljski misal. Nakon svih odbijanja vjernici predvođeni mladim svećenikom dr. Antonom Požarom, koji je 1900. stigao za tamošnjega kapelana, zatražili su primanje u grkokatoličku Križevačku biskupiju ili će prijeći u pravoslavlje. Tadašnji tršćanski biskup Anton Šterak, uvjerivši se u odlučnost ricmanjskoga kapelana, kojega je u međuvremenu biskup Nagl suspendirao, i njegovih vjernika, bio je prinuđen složiti se da u duhovnim stvarima upravlja križevački grkokatolički biskup. Nakon duge i mučne borbe s mjesnim biskupom, koji je, prema Ceciću, zbog cijeloga slučaja bio smijenjen, Sveta Stolica konačno je uvažila zahtjeve vjernika i Ricmanje je g. 1910. postalo samostalna župa s pravom služenja liturgije na staroslavenskom jeziku. Na kraju, treba reći, iako je riječ prvotno o crkveno-vjerskom »slučaju«, on je imao i svjetovno-nacionalno obilježje jer su se u cijelu situaciju umiješali i nacionalno svjesni Hrvati, koji su stali na stranu Slovenaca, glagoljice i dr. Požara.
Jednako je tako znakovito da Cecić u komunističkom tjedniku na poprilično novinskoga prostora piše o Katoličkoj Crkvi u Istri, no nigdje ne spomenuvši djelovanje najprije porečko-pulskoga, a kasnije tršćansko-koparskoga biskupa Jurja Dobrile (Veli Ježenj 1812. – Trst 1882.) koji je u svakom smislu bio preporoditelj istarskih Hrvata.
NASTAVLJA SE
