U svjetlu božićne radosti Crkva pred vjernike drugu nedjelju po Božiću ponovno stavlja tekst s početka Ivanova evanđelja. Njega tradicija Crkve i bibličari nazivaju proslovom ili prologom Ivanova evanđelja. Tekst je prikaz genijalnosti prve kršćanske zajednice koja je na poetski način, koristeći se židovsko-helenističkom kulturom, stvorila tekst koji će na više ili manje jasan način prikazati narav kršćanstva.
Riječ u kojoj se nalazi život
U tekstu na početku dominira prikaz Riječi ili Logosa koji je Bog i u trajnoj je povezanosti s Bogom. Taj Logos za katolike je Krist koji se uprisutnjuje u liturgiji Crkve kao najjasnijem mjestu očitovanja Božjega boravka među ljudima. U liturgiji Crkve Riječ neprestano biva naviještena kako bi joj se sve više otvaralo i po njoj radosno živjela svakidašnjica. Zato je jako važno promišljati o osobnom otvaranju Kristu koji u duhu liturgije Crkve progovara svojim riječima. Jer u toj riječi nalazi se život.
Čini nam se kako će to biti od presudne važnosti za jasnije življenje vjere u konkretnim okolnostima života. No često se događa da tu riječ čovjek tako malo poznaje, a još manje da ju želi čuti kako bi ona mijenjala njegov život. Na taj se način uviđa kako kršćanstvo sve više blijedi te u njemu nema ni životnosti ni sjaja koji daruje Riječ.
Smisao koji jedino Krist može dati
I tako čovjek biva prepušten često sebi i svojim riječima. U njima pak ne nalazi rješenje za svoje životne probleme te često biva razočaran. Jer s jedne strane teško mu je povjerovati u Riječ koju Krist upućuje po Pismima, a s druge strane još teže napušta svoje riječi i svoj govor u koji je nepobitno uvjeren. Česta je to pojava primjerice na društvenim mrežama gdje se svakodnevno mogu promatrati ljudi koji su tako puni svojih riječi iz kojih neprekidno progovara gorčina i razočaranje životom. Postoje ljudi koji takvu gorčinu poput ovisnika moraju neprestano (re)kreirati jer im je važno da taj otrov bude prosut i po drugim ljudima.
Na taj se način ogorčenost neprestano umnaža. A sve iz razloga nepovjerenja u Riječ koja je život. Riječ koja može očistiti i ponovno kreirati mir u našoj svakidašnjici. Isti problem kao da postoji i u svakidašnjici mnoštva mladih diljem svijeta, a to je primanje ili slanje bezbroj poruka u kojima se govori puno riječi kojima čovjek može ostati povrijeđen i ponižen, u najgorem slučaju i doveden pred teže probleme poput promišljanja o smislu sebe. Na kraju nepoznavanje Riječi (Krista) često dovodi i do krivih i uistinu pogubnih oblika religioznosti. Jer gdje se puno govori, a malo biva na koljenima pred Riječju, mjesto i dalje zauzimaju ljudske riječi počesto ispražnjene svakoga sadržaja i smisla koji im jedino Krist može dati.
Bog se na boji tame svijeta
Riječ (Krist) u Ivanovu je tekstu prikazana i simbolikom svjetla koje svijetli u tami. Očito je da su prvi kršćani htjeli na konkretan način prikazati smisao svojega kršćanstva. Krist je onaj koji je prilaskom čovjeku i uzimanjem tijela osvijetlio tmine naših života. Uviđamo kako je evanđelistu stalo do realnoga prikaza svijeta u kojem živimo. On se ne zaluđuje lijepim pričama niti od kršćanstva stvara karikaturu jer, kako C. S. Lewis kaže u naslovu jedne svoje knjige, »kršćanstvo nije iluzija«.
Kristovo uzimanje tijela izraženo prikazom Riječi koja se utjelovljuje među nama prikaz je načina na koji Bog želi svijet spasiti. Bog računa s tamom svijeta. On je se ne boji. Ne želi od svijeta stvarati rajsku stvarnost jer zna da ju je čovjek grijehom izgubio te da ju ponovno može zadobiti jedino dopuštanjem svjetlu da ga ponovno obasja i vrati mu izgubljeno dostojanstvo.
Važno je također naglasiti kako isto svjetlo svijetli unatoč tami i ona ga ne obuzima. To je velika poruka nade svima koji moraju djelovati u svijetu, onima koji se već pomalo obeshrabruju biti svjetlila u svijetu jer vide da je malo onih koji doista žele svijetliti i biti vjerni Riječi. Proslov Ivanova evanđelja ih hrabri govoreći im da vrijedi biti u svjetlu i to svjetlo isijavati drugima. Jer onaj tko je jednom povjerovao Riječi i time dopustio da ga obasja svjetlo Kristovo ne može ostati zatvoren u svojoj uskogrudnosti i razočaranjima. On unatoč tami koja je oko njega i dalje ustrajava biti u svjetlu jer zna da je Krist s njim i da mu on garantira uspjeh na njegovim životnim stazama.
Konkretizacija istinitosti riječi
Govoriti o Bogu (Riječi) u skladu sa svim dosad rečenim, a pritom ne živjeti te izgovorene riječi, uistinu je prikaz ludosti čovjeka koji, kako Isus kaže, odlučuje graditi kuću na pijesku (usp. Mt 7, 24-27). Iz istoga razloga proslov Ivanova evanđelja uz prikaz Krista koji uzima tijelo prikazuje i čovjeka koji u tijelu svjedoči o istinitosti Krista i svjetla koje on daruje svijetu.
Čitatelj proslova uočava da je sam Bog od Riječi postao tijelo, a kasnije se u tekstu vidi kako je Ivan Krstitelj, povjerovavši Riječi, postao onaj koji u svojem tijelu konkretizira njezinu istinitost. Čini nam se kako je to smisao kršćanstva. Prvotno povjerovati Riječi, a zatim konkretnim životom prikazati da je ona živa u svakidašnjici. Jer inače u suprotnom ponovno se od kršćanstva pravi tek karikatura.
Temeljni testovi vjernosti Kristu
Nije bez razloga da Jakovljeva poslanica koja opisuje život kršćana u svijetu vjeru bez djela naziva mrtvom (usp. Jak 2, 14s). Primjera gdje u svakidašnjici vjeru može umrtviti, odnosno učiniti ju apsurdnom stvarno je mnogo. Počevši od onoga što bi trebalo biti najjednostavnije, a to je odlazak na nedjeljnu misu, do konkretnoga zauzimanja za brata čovjeka u potrebi. Ne može se tako čovjek oteti dojmu da na tim temeljnim testovima vjernosti Kristu padaju mnoga braća u vjeri.
Zato proslov Ivanova evanđelja inzistira na konkretnosti vjere koja se manifestira u životu ljudi. U protivnom crkve postaju sve praznije zbog brojnih razloga. S jedne strane što narod ne vidi konkretnost življenja vjere svojih pastira koji se često zatvore u prepričavanje priča, a s druge strane što im takvo kršćanstvo ne daje snagu za život. Ono im se čini tlapnjom. Naravno uvijek postoje svijetli primjeri, no prečesto su vjernici izloženi onim uistinu negativnim modelima realizacije kršćanstva u praksi.
