Istraživanja interpersonalne neurobiologije pokazuju da se neuronske veze stvaraju i obnavljaju kada se čovjek usmjerava svjesno na jedan posao s potpunom pozornošću. Stoga posljednjih desetljeća učitelji mentalnoga uvida, svjesnosti ili popularno mindfullnesa, prema američkom psihijatru Siegelu, poučavaju različite vrste meditacija i vježba kojima bi se bolesnicima olakšala bol, omogućio izlazak iz depresije i pomoglo u više aspekata kvalitetnijega življenja.
U kršćanstvu od davnina učitelji molitve idu korak dalje pa se pitaju ne samo o tjelesnoj, nego još više o duhovnoj dobrobiti molitve koja otključava smisao života, daje snagu za život, pogled usmjerava prema Bogu i vječnosti. Napose je stara pustinjačka molitva, tzv. kontemplativna molitva koja njeguje svjesnost i pozornost. Više od samoga biološkoga procesa obnove mozga ta vrsta molitve otvara put čovjeka prema transcendentnomu, prema Bogu, i čovjek se obnavlja duhovno i fizički. U njoj se čovjek uči u molitvi i radu umiriti vlastiti program u mozgu i slijediti Božji program. No kako teče kontemplativna molitva? Za razliku od usmene molitve kada se mole službene molitve ili za razliku od meditacije kada se razmatraju neki misteriji iz života Isusa Krista, kontemplacija je unutarnji put molitve. U njoj se najčišći dio duše uzdiže Bogu, nošen krilima želje i ljubavlju osnaženim osjećajima. Kontemplaciju, kao intimno uzdignuće duha k Bogu, lijepo je opisao Bernard Haring: »Kad sam sam, i kad me nitko ne gleda, u svom vrtu plešem Bogu svoj mali ples.«
U kontemplaciji na početku treba sasvim mirno sjediti i uzdići svoje srce Bogu. Kroz minutu, dvije, treba probuditi vjeru u Boga koji boravi u čovjekovoj nutrini. Slijedi usmjerenje na Boga koji je ljubav te se uzima jedna riječ prikladna kao odgovor na tu Božju ljubav. Ta se riječ prebire u srcu, ponavlja se u čovjeku kao odgovor ljubavi. Svaki put kada misli pobjegnu, treba se vratiti na tu molitvenu riječ.
Treba dvadesetak minuta ostati u mirnom položaju izgovarajući ili pjevajući riječ koju je čovjek izabrao. Riječ neka nosi sa sobom povjerenje, ljubav, predanje čovjeka Bogu. Ona neka postane hvalidbena, prosna i zahvalna molitva. Riječ se treba ponavljati pri svakom izdisaju. Uvijek na isti način neka riječ prati disanje. U kontemplativnoj molitvi čovjek postaje jedno s riječju i disanjem. Kao što je sv. Ignacije tvrdio da ne zadovoljava dušu puno znanja, nego nutarnje kušanje stvari, tako i kontemplacija počiva na nutarnjem zrenju Boga i zajedništvu ljubavi s njim. Kao i svaka druga, molitva iziskuje napor, trajno nastojanje i vježbu, a milost sjedinjenja s Bogom ne ovisi o molitelju, nego je dar Božji. Za kontemplaciju je važno ne zadržavati se na formi, nego naučiti stvari i događaje shvaćati i kušati iznutra.
U kontemplativnoj molitvi, kao i u životu, da bi se došlo do većega stupnja savršenosti, treba prijeći kroz tamnu noć osjetila i tamnu noć duha. To je stanje teških kušnja i velikih borba u vježbanju duha. No treba ustrajno moliti da bi Bog zahvatio u bit čovjekove duše, očistio je i pripremio za susret sa sobom. Kao što sv. Ivan od Križa kaže: »U predvečerje svoga života bit ćeš pitan o ljubavi. Nauči ljubiti Boga onako kako on želi da ga se ljubi i napusti svoj način djelovanja i gledanja.«
