Na ovogodišnjoj proslavi Papina dana održanoj u vrtu Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 7. lipnja domaćin, apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua pred uglednicima iz vjerskoga, političkoga, znanstvenoga i kulturnoga života te brojnih diplomatskih predstavnika stranih zemalja izrekao je poruke koje zaslužuju pozornost. Iz pomno sročena nuncijeva govora, čije su dijelove prenijeli i neki (katolički) mediji, mogle bi se sada izdvojiti barem dvije poruke.
Prva se tiče kontinuiteta odnosa hrvatskoga naroda i Petrova nasljednika. Nuncij Lingua rekao je da vjernost Hrvatske Svetoj Stolici seže još iz vremena pape Ivana VIII. i kneza Branimira. »Od onoga glasovitoga 7. lipnja 879. godine do danas vaša blizina i vaše zajedništvo sa Svetim Otcem vrijedni su divljenja. To ste dokazali nebrojeno puta tijekom stoljeća.« Rekao je i da »nije uvijek lako nepromijenjenima održati osjećaje zajedništva s rimskim biskupom: osjećate da vas neki bolje, a neki manje dobro razumiju«. »No vi ste bili uzorni u ovom odnosu, čak i u prilično teškim i kontroverznim vremenima. Od Dioklecijana do naših dana brojni su ljudi u ovoj zemlji krvlju platili svoju vjernost Kristu, kao i Petrovu nasljedniku«, rekao je.
Druga snažna poruka koju je nuncij uputio vezano uz spomen na nezaboravni pastirski pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj prije deset godina, ali i sadašnji pontifikat pape Franje, tiče se dijaloga. »Ne bojte se suočiti s ‘raznovrsnim’ političkim projektima, kako ih je nazvao papa Benedikt XVI., jer samo kroz dijalog sa svima, čak i s onima koji polaze sa stajališta različitih od naših, možemo zajedno koračati prema Istini izgrađujući tako ‘socijalno prijateljstvo i bratstvo’ i, prema tome, opće dobro«, rekao je Papin predstavnik u Hrvatskoj.
Spomenutim teškim i kontroverznim vremenima u kojima je djelovala Crkva svakako pripada i razdoblje komunističkoga režima koji je prethodio sadašnjoj Hrvatskoj. Neki s nostalgijom gledaju na to razdoblje uspoređujući ga sa sadašnjim te mjere ondašnji i sadašnji »utjecaj« Crkve, kao da je njezina pozicija u dijalogu na koji poziva Papa sada oslabjela. No ni na kraj pameti Katoličkoj Crkvi nije bilo da se preko noći devedesetih Hrvatska od »komunističke države« preobrazi u neku »katoličku državu« niti to sada priželjkuje. Crkva i njezini vjernici nisu u 20. stoljeću sanjali vlast, nego slobodu. Štoviše, baš iz nepokorenosti Katoličke Crkve u Hrvatskoj i njezine povezanosti s papama u doba komunizma nadu da će doći do slobode vidjeli su ne samo katolici, nego i mnogi sugrađani drugih vjera – i liberalni i agnostici i takozvani nerežimski ateisti. Stoga su u pravu oni koji su u tome vidjeli najnesebičnije služenje Katoličke Crkve zajedničkomu dobru hrvatskoga naroda jer Crkva se nije borila za neke režimske povlastice, nego za slobodu misli i uvjerenja svih; krvarila je za slobodu svake vjere i baš svačije savjesti.
Takav kontinuitet odanosti Crkve u Hrvatskoj Petrovu nasljedniku koji se proteže i u treće tisućljeće uvelike je pomogao da se rodi i današnja sloboda iz koje je svima moguće izražavati svoja uvjerenja, a Crkvi, koja po svojoj naravi nije ni »udruga građana« ni samo jedan od »socijalnih partnera«, moguće je, osnažena i laičkim inicijativama, stupati bez straha i kompleksa u dijalog sa svima, uključujući i one koji polaze sa stajališta različitih od njezinih. Pod tim je vidom bespredmetno dovoditi u pitanje »utjecaj Crkve«.
