Koordinatorica SKAC-ovih i Magisovih »eksperimenata« otkriva preduvjet zdravoga kršćanskoga aktivizma
Apsolventica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu Mihaela Šarec koordinatorica je za eksperimente i volonterske akcije u Studentskom katoličkom centru i Magisu – inicijativama koje djeluju u okrilju isusovačke duhovnosti uz baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj. Rođena je 7. srpnja 1998. u Zagrebu. Njezina majka Ana, djevojački Bošnjak, rodom je iz Slavonskoga Broda, a otac Zlatko Šarec dolazi iz malenoga sela Kapele Podravske. Upoznali su se tijekom studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje su odlučili i zasnovati obitelj. Već 29 godina oboje rade u osnovnoj školi i predaju vjeronauk, a blagoslovljeni su i s četvero djece. »Najstarija sam od sve braće i sestara. Brat Josip redovito studira na FER-u, sestra Terezija ide u XV. gimnaziju, a najmlađa Klara ide u osnovnu školu«, pripovijeda Mihaela. »Svi još živimo u roditeljskoj kući, u skladnoj obiteljskoj svakidašnjici.«
Vjeru je više od razgovora odgajao trud
Obitelj joj je, priznaje, oduvijek bila oslonac, no u slučaju najstarije kćeri vrijedi i obrnuto. »Roditelji se s najstarijim djetetom uče kako odgajati, a ono s njima uči kako odrastati te postati samostalno. Briga o mlađoj braći i sestrama razvija osobnost i uči suživotu s različitim karakterima«, primjećuje sugovornica, za čiji je rast u vjeri presudan bio upravo primjer roditelja.
»Trebalo mi je neko vrijeme da otkrijem živoga Isusa. Koliko sam puta znala otići na misu reda radi ili zato što mi je bilo lijepo pjevati u zboru! No moji su roditelji bili strpljivi sa mnom. Više mi je od svih razgovora značio njihov trud da se skrbe o nama i da žive svoju vjeru. Održavali su obiteljsku molitvu živom, dopuštali da i mi djeca sudjelujemo svojim kratkim molitvama, išli s nama na misu i poticali nas da se aktiviramo u Crkvi, prvo u župi sv. Josipa na Trešnjevci, a zatim u župi bl. Augustina Kažotića na Peščenici, kamo smo se doselili 2005. godine.«
Dva poziva s kojima je sve započelo
Djetetu vjeroučitelja vrijeme provedeno sa svećenicima i časnim sestrama nije moglo biti strano. »Tada sam otkrivala koliko oni mogu biti humoristični i radosni u svojem pozivu«, prisjeća se Mihaela, koja je nakon potvrde i sama osjetila poseban poziv: da ne napusti Crkvu poput mnogih svojih vršnjaka.
»To mi je bilo teško jer sam gledala kako vršnjaci izabiru druge životne putove. Ali po radosti koju su moji roditelji sačuvali unatoč raznim teškoćama znala sam da vrijedi ostati uz Boga.« Ipak, nije znala što učiniti sa željom da produbi svoju vjeru i daruje nešto više od sebe sve do upisa u XVI. gimnaziju i Srednju glazbenu školu Pavla Markovca. »Tijekom srednje škole jedna me prijateljica pozvala na razmatranje i klanjanje koje je organizirao Opus Dei. Tada sam prvi put čula da postoji takva organizacija u Hrvatskoj. Ondje sam na raznim predavanjima i aktivnostima za srednjoškolce proširila svoja iskustva u vjeri.«
Srce su izmijenili zagrljaji i smijeh
Njezino najvažnije iskustvo zbilo se – u Oborovu. »Nešto se u meni promijenilo kada sam prvi put otišla u Oborovo u kuću sv. Vinka Paulskoga za osobe s intelektualnim i tjelesnim teškoćama. Osjetila sam zahvalnost jer mi je Bog dao mogućnost da dijelim radost s tim ljudima, a tada sam počela i svakodnevno ići na misu.« Korisnici u Oborovu svojim su neprestanim zagrljajima i smijehom izmijenili njezino srce, ali je i potaknuli da među mladima proširi svijest o potrebi za služenjem.
»Željela sam otići onamo gdje ima više mladih vjernika koji će htjeti pomoći u služenju. A budući da su mi u obitelji govorili o misama mladih, odlučila sam upoznati te ljude. Kada sam došla na misu u Palmotićevu, u bazilici je bilo mnoštvo onih koji su svoje vrijeme preko tjedna odvajali za Krista. Za mene je to bilo toliko snažno svjedočanstvo da sam se i ja poželjela nekako uključiti – i evo me.«
Eksperimenti je uče služiti
U Palmi je i SKAC-u, veli, pronašla mjesto gdje može živjeti svoju vjeru. »Tijekom 3D formacije upoznala sam isusovačku duhovnost i prvi se put susrela s ‘eksperimentima’, kako Ignacije naziva ulazak u iskustvo u svrhu odgoja i pronalaska Boga.
Predložila sam da jedan od eksperimenata bude i odlazak u Oborovo, što se konačno i ostvarilo.« Nagovori, grupni i individualni rad u sklopu 3D formacije povezali su je s brojnim kvalitetnim ljudima, a na ljetnom kampu na Modravama i u inicijativi »72 sata bez kompromisa« stekla je i iskustva animiranja, svjedočenja i vodstva. »Prije dva mjeseca postala sam i koordinatorica za eksperimente i volonterske akcije u SKAC-u i Magisu – udruzi koja organizira eksperimente za sve mlade na području služenja, športa, hodočašća, umjetnosti, društva i kulture te duhovnosti.« Ta je uloga, otkriva, mijenja i vodi bliže Bogu. »Tu učim služiti usmjeravajući druge da upotrijebe svoje talente na dobrobit drugima.«
Tajna radosti i u nesavršenosti
No služba koordinatorice pruža joj i prilike za učenje druge vrste. »U administrativnim poslovima učim pronalaziti dašak Božje prisutnosti: da svako moje tipkanje na računalu bude zahvala na darovanu danu, da u svakoj osobi koju susretnem – bilo mi s njom teško ili lako surađivati – prepoznam Krista koji me poziva. Ako on djeluje u svakoj osobi, svaka me osoba može podučiti kako bolje koordinirati.« Takvo stajalište objašnjava i njezinu radost zbog tolikih zajednica, inicijativa, projekata i udruga mladih u Crkvi. »Svaku mladu osobu potičem da svoje mjesto uz Krista traži u Crkvi jer tu ne će naići na savršene ljude, nego samo na obične ljude koji se trude biti bolji sa svim svojim uspjesima i neuspjesima, koji se bore s raznim životnim izazovima i žele upoznati Krista.«
Korak koji je nuždan prije djelovanja
Jedan od tih izazova upravo je poziv koji Bog upućuje svakomu mladomu čovjek, tvrdi sugovornica. Srećom, u Crkvi ima mjesta za sve. »Svatko za se treba otkriti gdje najviše želi biti i gdje može biti najispunjeniji. Potrebni su nam i sveti laici i sveti kler. Mi ionako ne možemo jedni bez drugih jer kler bolje poznaje duhovnu realnost, a laici su vještiji u drugim područjima u kojima se čovjek također izgrađuje.« No prije nego što se prione na djelovanje, nužno je učiniti prvi korak: ući u odnos s Kristom u euharistiji i molitvi. »Krist nas sve jednako treba pa u njemu svi trebamo tražiti oslonac i uzor. Bez molitve teško je govoriti i o kakvoj suradnji, a prvi za koje trebamo moliti naši su pastiri«, zaključuje.
