Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni. (Iv 4, 14)
Jedan od najljepših biblijskih ulomaka zacijelo je razgovor Isusa sa Samarijankom na Zdencu. Simbolika žive vode za vrućega dana, značenje izvora i zdenca. Ipak, sve se vrti oko pitanja tko je Isus i tko je Samarijanka. Isus krši društvene konvencije svoga vremena; razgovara u pol bijela dana sa ženom, i to Samarijankom, a za Židove su Samarijanci »pogani«. To kao da daje za pravo onima koji u Isusu vide društvenoga reformatora, ili nekoga protohipija koji je svakoga simpatizirao i sve odobravao. Očito je, međutim, da nije imao političko-revolucionarnih ambicija i da ne samo da nije sve odobravao, nego je postavljao moralnu ljestvicu toliko visoko da su suvremenici gunđali. Isus se obraća čovjekovu duhu: nakon što ponudi vodu živu, kaže ženi da pozove svoga muža, znajući da je »pet muževa imala, a ni onaj kojega sada ima, nije joj muž«. Žena prepoznaje Proroka i naviješta sugrađanima Spasitelja svijeta. Ondje su zabilježeni koraci: prvo obećanje žive vode, onda čišćenje od grijeha i rana prošlosti, onda navještaj. I onda spasenje.
