Jedna mi osoba govori negativno i kritizira Papu, biskupe, svećenike u onom što govore i rade. Potkrjepljujući svoje kritike, poziva se na riječi svećenika nakon evanđelja: »Po riječima evanđelja izbrisali se grijesi naši« i komentira da svećenik krivo govori jer da prema tome nije potrebna ispovijed. Molim vas da za sve one koji doslovno shvaćaju te riječi odgovorite brišu li se tim riječima nakon evanđelja naši grijesi ili ne? Odnosno oprašta li Bog grijehe jedino u valjanoj ispovijedi? Koji je smisao izgovorenih riječi: »Po riječima evanđelja izbrisali se grijesi naši«? Bog vas blagoslovio.
Vaš čitatelj
Božja je riječ vječna i nepromjenjiva. Bog je u izravnom odnosu jedino s Kristom. Krist je Put, Istina i Život. Kristov je put najkraći put Bogu. Kristova je istina bezuvjetno vraćanje Bogu. Kristov je život prikaz odnosa s Bogom. Kristov je nauk jednostavan, cjelovit i dostatan. Kristov nauk može svatko primiti i slijediti svojom slobodnom voljom. Katolik je svaki čovjek primljen u Petrovu Crkvu u jedinstvu Duha Svetoga, vjeran Isusu Kristu i predan Božjoj volji. Svatko tko primi Kristov nauk postaje članom Kristove Crkve na zemlji i Kristova otajstvenoga tijela na nebu.
Kristova je Crkva na zemlji neuništiva jer je Bog štiti, a Sveti Duh podržava. Sveti Otac na nebu određuje što će dopustiti i do kada. Kako bi pomogao ljudima, poslao je svoga Sina. Isus je znao da se može potpuno pouzdati u Petra koji će voditi jednu Crkvu na zemlji uz pomoć Svetoga Duha. Zato je Krist predao Petru ključeve neba i zemlje. Isus je znao da Petar ne će nikada odustati od njegove Istine niti skrenuti s njegova Puta. Tu dužnost moraju slijediti i svi ostali katolici. I to je bit njihova života. Krist je znao da će ga Petrovi sljedbenici i dionici jedne Crkve slijediti do kraja.
Krist je nazočnost Božja u životu katolika. Majka Božja njegova je pomoćnica na zemlji, proroci su mu Božji glasnici, a sveti su svjetionici na putu Kristovu. Kristovi i Petrovi sljedbenici pomireni su s istinom jer je ishod njihova života i puta izvjestan. Tako katolik stječe golemu potporu i prednost u odnosu na sve druge koji nisu sljedbenici Isusa Krista. Svi ostali hode nesigurnim, krivudavim ili pogrješnim putom bez jasnoga cilja prema Kristu. Katolička je Crkva univerzalna Crkva kojoj mogu pripadati svi ljudi ovoga svijeta. Svi pripadnici Katoličke Crkve čine jedinstveno tijelo Božje kojemu je Krist obećao podršku do kraja svijeta.
Vjera u Sveto Trojstvo duhovni je temelj života. Jedino su pripadnici Katoličke Crkve podvrgnuti Petrovu nasljedniku koji je čuvar Božje riječi. Zato je Katolička Crkva glavna zaprjeka Sotoni u ostvarenju njegove vlasti. Zato su pripadnici Katoličke Crkve zaprjeka isključivu utjecaju i potpunoj moći svjetovnih vladara. Sotona lako prodire u sve društvene strukture do najviših vrhova vlasti. Ali njegove zle nakane ne mogu se ostvariti dok ne savlada vjernike i ne zavlada Katoličkom Crkvom. Zato nastoji oslabiti svakoga pripadnika Crkve iz svjetovnoga i vjerskoga prostora. A glavni mu je cilj zauzeti najviše položaje u Katoličkoj Crkvi i preko nje vladati ljudima. Zato će najveće patnje i tlaku trpjeti pripadnici Katoličke Crkve koji se odupru sotonskomu zovu do konačnoga spasenja.
Desiderius
I u prvom i u drugom pismu (posebno u njegovu završetku) vas naših čitatelja uočljivo je da papa Franjo s pravom upozorava na problem kritiziranja i ogovaranja u našim zajednicama kojih bismo se morali riješiti i za koje se moramo iskreno pokajati, jer je riječ o grijehu. Tako naš prvi čitatelj upozorava na riječi svoga prijatelja čije su kritike uperene prema crkvenoj hijerarhiji, tj. zaređenim službenicima, a drugi čitatelj na završetku svoga pomalo »pjesničko-teološkoga« pisanja (koje prihvaćamo s rezervom) kao đavolski cilj spominje zauzimanje najviših položaja u Katoličkoj Crkvi, kako bi sotona vladao ljudima. Upravo na početku korizme, valja i to odmah reći, svi moramo biti svjesni kušnja i napasti s kojima se svakodnevno susrećemo. Vrijedi to i za svećenike i za biskupe i za Papu i svima nama je to jasno. Vrijedi to, isto tako, i za sve vjernike laike, a svima nam je dužnost moliti za svoje i za tuđe obraćenje, paziti na ono što govorimo jer po našim riječima i u naše zajednice i u naše duše ulazi i nemir i razdor, a baš je to đavolski cilj. Zato bismo se ne samo u korizmeno vrijeme, nego baš redovito trebali moliti za svoje obraćenje, ali i za obraćenje drugih, te pristupati sakramentu pomirenja jer jedino po njemu – a ne po riječima nakon evanđelja – Bog oprašta naše grijehe. Tumačeći posebne obrede uz čitanje evanđelja, dr. Marko Babić u »Službi riječi« ističe: »Dok navjestitelj ljubi knjigu evanđelja, predviđeno je da tiho izgovara molitvu: ‘Evanđeoskom riječju uništili se naši grijesi.’ Molitva je predviđena za navjestitelja i nije baš prikladno da se izgovara naglas. (…) Polazeći od vjerničke činjenice da je ‘riječ Božja, što se nudi u liturgiji, snagom Duha Svetoga stalno živa i djelotvorna’ (OUM 4), a da je ‘čitanje evanđelja vrhunac liturgije riječi kojemu valja iskazati najveće poštovanje’, svi popratni obredi i simbolički znakovi uz čitanje Svetoga pisma zaslužuju osobito poštovanje i preporuku da se prema njima postupa po uputama i preporukama što ih donose liturgijske knjige. Time se lakše i ispravnije odgovara na odslušanu Božju riječ. A Bog uvijek očekuje taj odgovor koji se sastoji u osluhu i posluhu te klanjanju u Duhu i istini. Sam Duh Sveti čini taj odgovor djelotvornim kako bismo ono što u liturgijskom činu čujemo proveli u život, po riječi sv. Jakova: ‘Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji!’ (Jak 1, 22).« Lijepa je to pouka i svima nama u svim onim trenutcima kada riječ Božju niti slušamo, niti vršimo srcem, da poslušamo poruku: »Obratite se i vjerujte evanđelju!«
