Iako je pitanje smisla za kršćane pitanje svih pitanja, nekako je prirodno da se ono najintenzivnije postavlja u korizmenom vremenu. Nije lako stajati pred misterijem muke, Boga koji je došao supatiti s ljudima i koji je »sišao nad pakao« da bi ljudima pokazao da su u Njegovoj milosti. Krist u činu žrtve pokazuje da su ljudi predodređeni za nadilaženje ovozemaljskih muka, da je borba »protiv svijeta« jedini put da u tom svijetu budu uistinu slobodni i da bi tu slobodu mogli nastaviti živjeti u jedinstvu s Njim. To su teški koncepti za shvaćanje, bilo onima koji su ga gledali u oči i na križu bilo onima kojima je to objavljeno.
Nekršćani često pokušavaju oboriti Boga upravo na pitanju Božje muke. Francuski filozof Jean Baudrillard primjerice Kristovu muku naziva čistom podlošću, ucjenom nekoga tamo izmišljenoga entiteta koji ucjenjuje ljude hvatajući ih na površnu emocionalnost, »kao« žrtvovao se iz ljubavi za ljude. Smatra da je to zapravo uvrjeda za ljude, čisto pokazivanje da su zapravo nevrijedni, u duhu tvrdnje pa ne treba nas nitko spašavati. No kakve veze ima muka s glazbom?
Valja naglasiti da su neki od najvećih bisera umjetničke glazbe inspirirani izravno Kristovom mukom i uskrsnućem. Od Orlanda di Lassa, Bacha i Haydna pa do Strawinskoga, Bernsteina i Pärta, muka je inspirirala skladatelje da napišu neke od najdubljih, najmeditativnijih i najpotresnijih taktova glazbe. Međutim čak i početak velike Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha koji u slušateljevoj duši odmah otvara ponor vlastite ništavnosti pred nečim njemu nedohvatljivim ili Erbarme dich, mein Gott (Smiluj mi se, Bože) iz istoga djela, koji će teško nekoga zaustaviti da ne obori pogled, ne će biti dovoljni da do kraja »ožive« tragediju smrti. To najbolje znaju oni koji su oplakivali svoje ljubljene, jer mnogo toga može opisati osjećaj, mnogo toga može ganuti, dočarati, približiti, međutim za proživljavanje nečega treba na kraju baš to – proživjeti.
Glazba je od svih umjetnosti možda i najjači medij, ali je ipak i dalje samo medij – posrednik između čovjeka i onoga što je u njemu i iza njega, istina koja je ipak dohvatljiva samo djelomično. Ali je moćna, jer je sposobna poticati razne osjećaje u čovjeku, može mijenjati njegova stanja. Ritam glazbe utječe na tijelo, na srčani puls, čovjek svoje udove instinktivno želi pokretati u njezinu ritmu; dakle, utječe i na čovjekovu volju, može se uz nju zabavljati, tugovati… Sve je to istina, ali koji je zapravo njezin temeljni smisao? Jasno je da se to pitanje postavilo i postavlja se već stoljećima iz najrazličitijih kutova i nije moguće ni izbliza obuhvatiti sve te poglede, no možda se može pokušati postaviti pitanje glazbe iz kuta muke, žrtve, kao nešto što ima mogućnost preobraziti čovjeka, kao nešto što ima vrlo jasnu etičku dimenziju, kao svojevrsni agens za razvitak ljudskih vrlina?
Nedavno je za jedne dnevne novine o glazbi kao sredstvu za stvaranje boljega svijeta govorio bivši voditelj kurikulske reforme u Hrvatskoj. On je na jednoj radijskoj postaji pokrenuo emisiju »Glazbeni kurikulum« gdje pušta glazbu po svojem ukusu. No ne samo zato što voli glazbu nego zato što želi »ljude naučiti da se ne daju, da budu svoji, da imaju stav, da se bore protiv nepravde moćnika, imaju razumijevanje za drugačije i slabije«. S druge strane kaže da stoji opcija »da si licemjer i sebičan poslušnik«. Kaže i da je glazba najmoćnije sredstvo uvjeravanja i poučavanja jer ljude odvlači u najrazličitija stanja, od teške depresije pa do razularene ekstatičnosti, jer je zavodljiva. Odabirom pjesama, tvrdi, želi promovirati ideje čovjekoljublja, slobodoljublja, integriteta, raznolikosti, pozitivnosti miješanja ljudi i kultura, potrage za ljudskim u ljudima. Ističe da ne voli prosuđivati osobe na osnovi nečijega ukusa u glazbi ili odijevanja, prezire jedino glazbu koja širi mržnju jer ona evolucijski nije namijenjena tomu, ona je mjesto susreta, dijeljenja dobrih emocija. Pita se kakva je to glazba koja govori o oduzimanju prava nekomu, o progonu, logorima, ubijanjima? Ne smeta mu ako dođu učenici i kažu da slušaju turbofolk i smatra da je sasvim pogrješno svisoka im reći da to ne slušaju, nego je potrebno ući u razgovor s njima, pitati ih jesu li se upoznali s različitim ritmovima i žele li to… Smatra da se ne može nikoga promijeniti zabranom ili naredbom »jer smo svi toliko skučeni u našim odabirima«. Mišljenja je da je i sadašnje doba, za koje će mnogi reći da je depresivno i predstavlja put u izgubljenost, zapravo odlično jer ga prati eklekticizam i mogućnost odabira…
Zašto toliko citiranja nečijega mišljenja? Zato što vrlo dobro ocrtava danas prevladavajući stav prema glazbi i načinu na koji bi ona na čovjeka trebala djelovati. Taj stav zapravo etablira tezu da glazba nije ono što je ona iznutra, nego ono što je njezina funkcija u društvenoj sferi, bila to ekonomska, politička ili bilo koja druga. Ono što karakterizira takvu poziciju prema glazbi jest to da se njezina (ne)kvaliteta također procjenjuje iz kuta njezine funkcije, a ne iz kuta njezine realne estetske, tj. umjetničke vrijednosti. U takvom sustavu mišljenja, iako se čini da je suprotno, zapravo ne postoji dobra ili loša glazba, postoji samo korisna i nekorisna glazba. No u citatima glazbenoga urednika te emisije naglašava se mnoštvo posve etičkih kategorija koje bi glazba, kao, trebala razvijati i potvrđivati. A kako bi to točno ona trebala napraviti ako s jedne strane ima moć poučavanja, a s druge nije uopće važno, kako isti autor kaže, sluša li tko Severinu, Joleta ili Clash? Na to pitanje, naravno, nema odgovora, jer je cijela ta priča zapravo predvidljivo brbljanje u stilu »kad bi svi ljudi na svijetu«, prepuna općih mjesta i uvriježenih predrasuda kako prema ljudima, grupama, svjetonazorima tako i prema umjetnosti samoj, bez obzira na to što se naizgled zastupa znanje i otvorenost.
Bez obzira na kritiku stava toga neobičnoga glazbenoga urednika, teza da glazba ima veze s vrlinama zapravo stoji. Jedan od najpoznatijih muzikologa dvadesetoga stoljeća Theodor Adorno žestoko je kritizirao popularnu glazbu posredovanu tehnologijom koja se svela na serije malih melodijskih rečenica podloženih ponavljajućim ritmom. Adorno je smatrao da se može povući veza između društvenih promjena i promjena na području glazbe. Glazba više ne počiva na temeljima apstraktnoga mišljenja gdje se glazbeni događaj u skladbi može podvući pod golemi misaoni luk, nego se svodi na predvidive formule čija je primarna zadaća donijeti instantni užitak. Za razliku od glazbe koja je bila sposobna taknuti u najskrivenije strune ljudske duše, u prvi plan se gura glazba kojoj je na pameti isključivo da dira u najranjivije dijelove ljudske psihe, u čiste instinkte. Eklekticizam i mogućnost odabira su prema Adornu čista laž, zapravo samo puko sredstvo za porobljavanje koje provodi kultura konzumerizma, potpuno izvjestan put u gubitak vlastite autonomije.
Većina teoretičara slaže se da je umjetnost kao ljudska djelatnost odavno zašla u slijepu ulicu. Dvadeseto stoljeće donijelo je razne avangardne pokrete kao odgovor na konzumnu umjetnost, međutim svi su se ti pokreti istrošili u svojim konstantnim revolucijama. Kad su porušili sve estetske i moralne barijere, istrošili su se i urušili sami u sebe. Danas je nažalost o umjetnosti, pa tako i o glazbi, zabranjeno govoriti diskriminatorno. Ne osuđivati danas zapravo znači ne prosuđivati, a raznolikost zapravo znači neprepoznatljivost. Najveća djela umjetnosti nastala su kao rezultat nutarnjega čovjekova poriva da nadiđe samoga sebe, ta umjetnost u sebi nosi žrtvenu komponentu, ona pretvara ništa u nešto, ono što je skriveno u duši izlazi u javno. Nije važno koju funkciju ona ima u društvu, jer funkcija odmah implicira korist, nego je važno je li čovjek u njoj nadišao samoga sebe.
Zato, koliko god se činilo da je veza između žrtve Krista i glazbe predaleka, upravo je ta žrtva temelj misaonoga luka pod kojim je ona nastajala i zbog koje je tako velika kako jest, ma što oni koji Krista optužuju za ucjenu o tome mislili. Nažalost, od žrtve se danas bježi, lakše je odgovornost prebaciti na drugoga, na društvo, Crkvu, vrijeme, Boga, junaka, kao da je sve manje, a oni koji se njima predstavljaju zapravo prodaju maglu slobode za koju se zna da se ne dobiva besplatno. Cijena slobode jest muka.
