KORIZMENI POTICAJI Ulazili kao ateisti, izlazili kao vjernici

Čovjek je višeslojno biće: uz um, razum, osjećaje i maštu, posjeduje i neku vrstu intuicije koju je filozof Blaise Pascal nazivao »srcem«. Boga možemo susresti i doživjeti svim tim kanalima. Poznata je misao Dostojevskoga u romanu »Idiot« da će »ljepota spasiti svijet«. U tom romanu glavni junak, knez Miškin, kaže da ateistički pokušaji dokazivanja da Bog ne postoji »uvijek govore nešto drugo, a ne ono što treba« te da »kao što je majci radost kada primijeti prvi osmijeh svojega djeteta, tako je i Bogu svaki put kad s neba opazi da mu se grješnik počinje moliti do svega srca«. I nastavlja: »U tome je sav pojam o Bogu. Bit religioznoga osjećaja ne spada ni u kakva mudrovanja, ni u kakve prekršaje i prijestupe, ni u kakve ateizme, tu je nešto drugo i vječno će biti nešto drugo«, zaključuje knez Miškin.

Dok su se neki ljudi dugotrajnim razmišljanjem približavali Bogu, neki su se obratili zahvaljujući kratkomu i snažnomu doživljaju, a da nisu nužno još ni bili vjernici.

André Frossard bio je poznati francuski novinar, kolumnist lista »Le Figaro«, uvjereni socijalist i ateist. U dobi od dvadeset godina, 8. srpnja 1935., s prijateljem Andreom Willeminom zašao je u parišku Latinsku četvrt. Willemin je ušao u kapelu Sestara pomirbenoga klanjanja i, u sedamnaest sati i deset minuta, Frossard je ušao potražiti ga. U sedamnaest sati i petnaest minuta izišao je kao vjernik. Što se dogodilo? Frossard sljedećim riječima opisuje svoje iskustvo: »Oslikani crkveni prozori, zamućeni gomilom okolnih zgrada, prenose malo svjetla na kipove i na pokrajnji oltar okićen kiticama cvijeća. Drugi dio zaposjele su redovnice. U dva glasa govore neku vrstu molitve koja sama sebi odjekuje od jednoga kraja lađe do drugoga te se u pravilnim razmacima zaključuje u usklik: ‘Gloria Patri, et Filio, et Spiritui Sancto’, prije nego što nastavi naizmjenično žuborenje svoje mirne plovidbe. Ulazio sam već u crkve, iz ljubavi prema umjetnosti, ali nikad nisam vidio popunjenu pokaznicu, pa čak, mislim, ni hostiju, i ja ne znam da sam pred Svetootajstvom, prema kojemu se dižu dva reda zapaljenih svijeća. (…) A onda, onda se naglo pokrenu val čudesa i svojom će neumoljivom žestinom u jednom trenu strgnuti kabanicu s besmislenoga bića, kakvo sam ja, i donijet će na svjetlo dana dijete, kakvo ja nisam bio nikad. Prije svega nadahnute su mi ove riječi: duhovni život. Jedva što je zadnji slog toga romonećega preludija dosegnuo u meni rub moje svijesti, kadli provali nova lavina. Ne kažem da se otvara nebo, ono se ne otvara, nego se ruši na me, iznenada se diže poput tihoga sijevanja munje, iz te neslućene kapele u kojoj se nalazilo tajanstveno zatvoreno. On je stvarnost, on je istina, vidim ga s tamne obale gdje sam još zadržan. Ima red u svemiru i na njegovu vrhuncu, s onu stranu toga blistavoga maglenoga vela, očevidnost Božja.« Izišavši iz kapele, rekao je prijatelju Willeminu: »Bog postoji i sve je istina.« Nije nalazio prave riječi kojima bi izrazio što je doživio. Trebalo mu je 35 godina da objavi svjedočanstvo.

1 od 2

Simone Weil rođena je u pariškoj obitelji židovskoga podrijetla; nije primila nikakav religiozni odgoj. Od djetinjstva je osjećala veliku ljubav prema siromašnima i obespravljenima. Iako krhka zdravlja, postala je profesoricom, književnicom, sindikalistkinjom i aktivnom borkinjom za radnička prava. Godine 1938. našla se u benediktinskoj opatiji Solesmes, poznatoj po velikoj tradiciji gregorijanskoga pjevanja. Nazočila je obredima Velikoga tjedna i, slušajući i promatrajući liturgiju, doživjela mistično iskustvo koje će nekoliko mjeseci nakon toga događaja promijeniti njezino biće. »Glava me veoma jako boljela; svaki zvuk mi je nanosio bol poput udarca; i tek iznimni napor pažnje omogućio mi je da iziđem iz toga bijednoga tijela, da ga ostavim kako bi sâmo patilo u svom kutu, dok sam ja našla čistu i savršenu radost u nečuvenoj ljepoti pjevanja i riječi. Po sebi se razumije da me je za vrijeme tih bogoslužja jednom zauvijek obuzela misao na Kristovu muku«, napisala je u pismu svećeniku, dominikancu Josephu M. Perrinu.

Hrvatski blaženik Ivan Merz (1896. – 1928.) poznat je po svojoj dubokoj fascinaciji liturgijom. Kao student u Beču snažno je doživio liturgiju tijekom Velikoga tjedna 1920. godine, prigodom liturgijskih duhovnih vježba u Gabrielu kod Mödlinga. Prisutnost 300 bogoslova koji su se pripremali za misije pojačala je duhovni doživljaj. Merz liturgiju doživljava kao umjetnost: čini se da ga je upravo umjetnička ljepota bogoslužja oduševila. U svom je Dnevniku zabilježio: »Bio je to moj najljepši Uskrs: proživljavao sam umjetnički refleks velikih događaja – Kristovu muku i njegovo uskrsnuće – uživjevši se u liturgijsku umjetnost… Kao što je teologija centralna znanost, tako je liturgija centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovu idealu, koji je htio sve umjetnosti sjediniti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njezinim bi temeljima bilo lako izraditi teoriju umjetnosti. U liturgiji se kao u zrcalu ogleda život Kristov, ali ne onakav kakav nam se u povijesti čini, nego onakav kako ga gleda objektivni gledalac, koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto, nego promatra život iz visine, videći nadnaravni savez svih događaja, recimo kako ga promatra anđeo.« U takvu raspoloženju Ivan se vratio u Pariz te nastavio studij i prikupljanje građe za svoju disertaciju o utjecaju liturgije na francuske književnike.

Hrvatski političar i pisac Zdravko Tomac (1937. – 2020.) definitivno je obraćanje, svjedočio je, također doživio u jeku liturgije, premda je prvo granično iskustvo bila klinička smrt koju je doživio u šesnaestoj godini. Poprište njegova događaja bila je kultna pariška crkva Notre-Dame. Tomac je bio snažno povezan sa svojim ocem te je doživljaj očeve prisutnosti odigrao važnu ulogu. Ovako opisuje svoj doživljaj: »U crkvi su gorjele tisuće svijeća koje su ljudi palili za duše svojih najmilijih. Svirale su orgulje. Ljudi su se molili. Neki su klečali, a neki su samo razgledali crkvu. I ja sam ušao u crkvu s namjerom da se divim njezinoj ljepoti, a ne da se molim, niti da palim svijeću. Međutim, iznenada me obuhvatilo neko čudno raspoloženje. Navrle su velike emocije. Počeo sam plakati i sav sam se tresao. Uspostavio sam duhovnu vezu sa svojim ocem, ali i s Isusom. Shvatio sam da je ono mistično svjetlo koje sam vidio kada sam preživljavao kliničku smrt zapravo Isus i da mi se to svjetlo sada ukazuje ponovno i daje mi odgovore na sve moje dvojbe, sumnje.«

Kao što je obraćenje mnogih bio dug proces razmišljanja i postupne promjene uma i srca, tako su neki doživjeli snažno, trenutačno iskustvo milosti. Takva iskustva nisu rezervirana za prošla vremena, za svetce poput Ivana od Križa i Terezije Avilske, kao ni samo za vjernike. Jedan je od najzanimljivijih primjera suvremeni francusko-belgijski filozof i pisac Eric-Emmanuel Schmitt, koji je 2021. gostovao u Zagrebu, povodom novoga prijevoda pripovijetke »Oscar i dama u ružičastom«, prema kojoj je pripremljena i istoimena predstava glumice Marije Sekelez. Jedan od najčitanijih frankofonih autora današnjice u autobiografskoj prozi »Noć vatre« opisuje kako je 1989., u svojoj dvadeset osmoj godini, na jugu Alžira, u saharskoj pustinji, doživio Boga i postao kršćaninom. Nehotice se odvojivši od ekspedicijske skupine, prisiljen sâm provesti noć na brdu u masivu Hoggar, obuzet je nadnaravnom Ljubavlju koju je odlučio opisati kao »Vatru«, u manjku prave riječi za neizrecivo. Spoznaju koju je dobio u toj noći Schmitt je ovako izrazio: »Sve ima smisla. Sve je otkupljeno.«

Svi ti autori napominju da je obraćenje bilo tek početak; trebalo je odgovoriti na Božju milost promjenom života. To nije bila laka zadaća, a opet, uz Božju je pomoć, ostvariva. Jasno, većina vjernika nema izvanredna iskustva niti su ona potrebna za iskrenu vjeru. Ona su ilustracija Božje kreativnosti; mogu biti poticaj i svjedočanstvo i onima koji ih nisu doživjeli. Korizma je »vrijeme milosti, vrijeme spasa«; ohrabrena tim primjerima, svaka osoba može tražiti Boga, kucati mu na vrata. On će se sigurno odazvati.