Uz post, nemrs i posipanje pepelom, korizmu prati i biblijski simbol odijevanja kostrijeti, veoma grube tkanine od kozje dlake. »Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega«, stoji u knjizi proroka Jone, koja se često citira u korizmi. Moglo bi se reći da je tako korizma, kao vrijeme obraćenja od životnoga stila koji šteti čovjeku, dobila čak i svojevrsno modno obilježje, ali ne u smislu raskoši i možebitnoga razmetanja izgledom koji uvelike prati suvremenu kulturu, nego je preko kostrijeti »korizmena moda« postala svjedokinjom novoga stila, stila poniznosti, čovjekove raskajanosti za grijehe.
O grijesima bi se vjerojatno moglo govoriti na onoliko načina koliko je i ljudi na svijetu. Ipak, svi grijesi izrastaju iz korijena od sedam krakova koji simboliziraju sedam glavnih grijeha: lijenost, zavist, škrtost, oholost, neumjerenost (u jelu i piću), bludnost i srditost. Kada bi se ti grijesi promatrali iz perspektive mode, koja se u većoj ili manjoj mjeri tiče većine ljudi na kugli zemaljskoj (zar se nisu svi Ninivljani, od najmanjega do najvećega, odjenuli u kostrijet?), mogao bi se na početku ovogodišnje korizme napraviti i svojevrsni »ispit modne savjesti«. Takvo propitivanje moglo bi se provesti na dvije razine. Prva je »grijeh struktura«, pritom misleći na modnu industriju i sve čimbenike s njom povezane – od proizvodnje preko marketinga pa sve do trgovačkih lanaca. Druga je razina osobna, kada se čitava modna industrija spusti na čovjeka, na njegovo tijelo, pa čak i ovlada njegovom dušom.
Ako tijekom dana, tjedna ili u dužem razdoblju čovjek shvati da mu se dogodila neka pogrješka koja pripada kategoriji grijeha, s lakoćom će izgovoriti poznatu izreku da je griješiti ljudski. Pritom je važno razlikovati što znači pogriješiti, a što griješiti, jer nije svaka čovjekova pogrješka uvrjeda Boga i ne ide protiv zakona ljubavi (ljubiti Boga i bližnjega). Kada je riječ o modi, i to u širem smislu, čovjek je često nesvjestan koliko je u današnje vrijeme baš moda, a osobito modna industrija, uronila u grijeh koji ruši i moralna i društvena načela – jer ide protiv zakona ljubavi.
LIJENOST
Budući da se moda mijenja velikom brzinom, grijeh lijenosti kao da joj ne pripada. Zaviri li se u velike modne lance koji su preuzeli monopol na svjetskom tržištu, moguće je uočiti da su sve trgovine iste marke jednako uređene, da je sustav prodaje jednak i da ne mare previše za navike kupaca u Europi ili Americi. To se smatra vrhunskom organizacijom prodaje određene modne marke, ali nikako lijenošću da prouče i prilagode se navikama kupaca u različitim zemljama svijeta.
No još više je lijenost modne industrije izražena u kopiranju. Bezobzirno i bez ikakva srama doslovno se kradu modeli koje su stvorili poznati modni dizajneri. Odmah nakon prezentacije njihovih kolekcija nebrojena industrijska modna kolona čeka da bez pretjerana srama proizvode slične ili čak posve iste modne kopije poznatih modnih kuća. Ta lijenost, to jest izostajanje ulaganja u vlastiti dizajn i ulaganje samo u profit, proširila se i na druge industrije poput industrije cipela, torba i ostalih modnih dodataka. Nerijetko kopiranja završe i sudskim tužbama, a jedna od glasovitijih presuda ona je iz 2011. kada je američkoj dizajnerici Tory Burch lanac od 232 internetske trgovine morao isplatiti čak 164 milijuna dolara odštete zbog kopiranja njezinih kreacija.
Pitanje je, međutim, koliko su i kupci postali žrtve lijenosti. Mnogima je lakše pogledati što odijevaju poznati i slavni pa, ne ulažući nimalo truda, odijevaju razne kopije kako bi preslikali stil javnih osoba, ne razvijajući pritom vlastiti stil. Stoga mlade osobe koje kao klonovi po cijelom svijetu izlaze iz dućana kupujući kopije poznatih marki i izgledaju kao kopije glumaca, pjevača i poznatih javnih osoba. Lijenost toga oblika samo je jedna u nizu koja prati modu.
ZAVIST
Oni koji su imali priliku približiti se modnomu stvaralaštvu i upoznati dio modnoga svijeta nedvojbeno bi mogli potvrditi kako tim svijetom često dominira zavist. Tijekom godine kreatori lansiraju svoje modne kolekcije, a nevjerojatnu zavist, koja može prerasti i u medijski rat, moguće je izazvati ako modna kritika nekoga kreatora višekratno pohvali. Neki su dizajneri i javno spremni izreći neprimjerene optužbe da je hvaljena kolekcija plagijat njihove kolekcije iz nekih davnih vremena ili pak kako nema nikakve kreativne ni umjetničke vrijednosti. Zavist u modnim krugovima najčešće se čuje na skupnim revijama gdje su svi kreatori smješteni na jednom mjestu iza pozornice. To je mjesto gdje se smiješak nosi na ustima, a zavist je u očima.
Moda je idealna za poticanje ljudske zavisti. Tko ima ljepšu haljinu, tko ima skuplje tenisice, tko ima torbu iz najnovije kolekcije poznate modne marke… Sve to potiče zavist pojedinaca. Nju redovito prati ogovaranje, a rasprave o tome »kako je tko obučen« često su prisutne među znancima, prijateljima, zaposlenicima, školskim kolegama. »Koliko je samo novca potrošio na svoj kaput!« »Kako je kupila skupe cipele koje joj uopće ne pristaju!« »Koliko ima odijela u ormaru i zašto nosi majice samo s oznakom poznatih modnih marki?« Takve primjedbe često su manje usmjerene na argumentirane prosudbe modnoga stila pojedinca, a više su plod zavisti koja je grijeh koji uništava dobre ljudske odnose. Toj pošasti pridonijele su nažalost i suvremene tehnologije, pogotovo društvene mreže. Samo kao ilustracija može poslužiti hrvatsko istraživanje iz 2014., objavljeno u časopisu »Život i škola«, među odabranom srednjoškolskom populacijom. Naime, ogovaranje preko interneta priznala je većina anketiranih srednjoškolaca, od kojih je 81,5 % izjavilo da im se dogodilo da su bili predmet ogovaranja, a 90,8 % sudionika to je nekomu napravilo. Čak 75,9 % sudionika bilo je žrtva ruganja preko interneta, a 80,7 % njih to je nekomu napravilo.
ŠKRTOST
Da bi ljudi imali što više odjeće u ormaru, skloni su kupovati jeftinu odjeću. Zapita li se tko uopće kako je moguće da haljina ili hlače koštaju 49 kuna. Koja je cijena tkanine, izrade, šivanja, transporta, kolika je trgovačka marža… Kako je nastao tako jeftin odjevni predmet prestaje biti briga, a čovjekova sklonost da nekritički kupuje jeftino u suglasju je s industrijskom škrtošću, koja obezvrjeđuje rad.
Poznato je da su neki modni lanci bili javno prozvani jer proizvode odjeću u zemljama trećega svijeta, gdje jedan radni dan plaćaju jedan do dva eura. Taj grijeh koji razara i uništava tisuće žena koje su pretežito zaposlene u tekstilnoj industriji velik je grijeh koji zapadni svijet dvostruko naplaćuje. Svoju robu koju ne proda u zapadnim zemljama šalje natrag u zemlje Trećega svijeta i prodaje po znatno višim cijenama od proizvodne. Taj grijeh škrtosti danas je sve više izražen jer je moderno platiti što manje da bi se imalo što više.
Žalosno je uopće podsjećati na zastrašujuću nesreću u tvornici tekstila u Bangladešu, u gradu Dhaki, kada je 2013. godine poginulo 1127 radnika. Zgrada je bila prepuna pukotina, upozoravalo se na moguću nesreću, no uprava tvornice nije reagirala jer norma je morala biti ispunjena. Poginule su stotine potplaćenih radnika, među kojima čitave obitelji. U lošim uvjetima rada nesreće se u Trećem svijetu neprestano događaju. Postoji li svijest da su i one ugrađene u nisku cijenu odjeće?
OHOLOST
Zašto mnogi tako jako ljube modu? Ljudi vole da ih se hvali da lijepo izgledaju, da su prekrasno odjeveni, da su im frizura i šminka besprijekorni. Uživaju u svojoj modnoj ljepoti i komplimentima. Reklo bi se, to je ljudski. No kada se u sve to uvuče oholost, uz koju ljudi misle da mogu postati bogovi, tada moda gubi svoj smisao.
Čovjekova želja da savršeno izgleda (a samo je Bog savršen) ide do te mjere da čovjek postaje karikatura. Gotovo svakodnevno u medijima se pojavljuju žalosna iznakažena lica osoba koje su se podvrgnule estetskim zahvatima koji su ih učinili neprepoznatljivima. Američko udruženje za estetsku i plastičnu kirurgiju objavilo je, primjerice, da građani Sjedinjenih Američkih Država godišnje troše oko 12 milijarda dolara na estetske kirurške i nekirurške zahvate (podatci iz 2014. godine), što otvara i etička pitanja među medicinarima pa se sve više govori o nužnosti psihološke procjene onih koji traže zahvate.
Kada ljude preuzme oholost koju nameće moda, doista mogu početi misliti da će biti bolji, vrjedniji, savršeniji ako nose kratke suknje jer je to moderno; da trebaju bojiti kosu u ljubičasto jer tako nalaže moda, da trebaju nositi previsoke potpetice jer je to savršeni modni trend, kada svi muškarci »moraju« imati bradu da bi bili ukorak s modom. Tada se moda počinje izdizati nad ljudima i upravljati njihovim životnim stilom te se oholo smijati svima koji ne uvažavaju njezina pravila. Oholost se tako počinje uvlačiti u sve strukture, počevši od medija, modne industrije i propagande. Pritom bi se mogli spomenuti i takozvani influenceri, ljudi koji preko svojih društvenih medija utječu (eng. influence) na modna ponašanja publike, a profit često ostvaruju reklamirajući modne marke. Oni na društvenim mrežama mogu imati i milijune »pratitelja«, ili »sljedbenika«, što pomiče fenomen u religijski kontekst. Ponekad se stječe dojam da žele biti kao bogovi koji će »odozgo« utjecati na način života svojih podanika…
NEUMJERENOST
Kaže se ponekad da su svi grijesi izrasli iz grijeha oholosti, a to bi mogao potvrditi i grijeh neumjerenosti u jelu i piću, koji nije teško proširiti i na neumjerenost u posjedovanju modnih predmeta. Ako tko otvori ormar s cipelama u koji su nagurani desetci pari cipela, a čovjek na nogama može imati uvijek samo jedan par, nije li to neumjerenost? Tako je i s gomilanjem odjeće, no ne i ormara. Ljudi su sve više skloni kupnji bez razloga i bez potrebe. Štoviše, postoje oni koji kupe za neku svečanu prigodu i po dvije, tri haljine jer će, kažu, naknadno kod kuće odlučiti koju će za tu prigodu odjenuti, a ostale će ostati netaknute u ormaru. Zar i to nije neumjerenost?
Modna industrija iz minute u minutu proizvodi milijune komada razne odjeće, obuće, donjega rublja, modnih dodataka koji će ubrzo biti odbačeni. Tako se stvara hiperprodukcija koja potiče neumjerenost i koja dovodi do ekološkoga problema, pogotovo ako se uzme u obzir da je većina proizvoda izrađena od umjetnih materijala.
Zagađenost, to jest problem odlaganja raznih nerazgradivih materijala plod je grijeha neumjerenosti koji će ostati kao uteg naraštajima koji dolaze. Prema podatcima iz 2016. tekstilna je industrija drugi najveći zagađivač okoliša (prva je naftna industrija). Bojila i kemikalije kojima se tretira tekstil nepovratno odlaze u okoliš, a posebno su agresivni pesticidi u pamuku. Znanstvenici su izračunali da je za proizvodnju jedne majice (»od polja do ormara«) potrebno oko 2500 litara vode, a za par kožnih cipela čak 16 000 litara vode. Godišnje se u svijetu proda oko 73 milijuna tona odjeće, a samo u Europskoj uniji godišnje na otpadima ili spalionicama završi 12,2 milijuna tona tekstilnoga otpada.
BLUDNOST
Problem mode je i u njezinoj stalnoj prevrtljivosti, a ljudski da se tu prevrtljivost slijedi. Tako moda jedne sezone nalaže kratko, sljedeće dugačko, pa opet nameće široko, a u nadolazećoj sezoni sve bude usko. Takva modna igra prati mnoga povijesna razdoblja, pogotovo ako se zna da su odjećom vladari, carevi, carice, kraljevi, kraljice pokazivali svoju moć. Koristili su se njome da bi im se podanici divili i dali do znanja kako njima takva odjeća nikada ne će biti dostupna. Danas se tom metodom divljenja koriste javne osobe od estradnih zvijezda i glumaca pa sve do političara koji žele izgledati drugačije da bi zadivili mnoštva. Ne tako malomu broju oni koji privlače pozornost skloni su djelomično ili posve otkriti svoje dijelove tijela.
Glumice na dodjelama raznih nagrada više su neodjevene nego odjevene. Natječu se koja će što više pokazati ogoljeli dio tijela i tako pobuditi pozornost publike i medija. I muškarci će odjenuti prozirne košulje ili se čak pojaviti u suknji. Sve je veći utjecaj hiperseksualizacije pa je posve normalno da su i djeca koja rado kopiraju roditelje ili poznate osobe dobila vrlo slična obilježja, što se u pravom smislu može staviti u kategoriju poticanja bludnosti kod svih naraštaja.
Tijelo je postalo modni objekt kojim se ističe seksepil. Nažalost taj grijeh prenio se i u druga područja pa je današnji izgled pojedinaca na rubu izgleda koji pripada kategoriji modne prostitucije. Danas obnaženu djevojku nije rijetko vidjeti u javnom prijevozu, školi, crkvi.
Jednako kao i nekada kod vladara danas modna industrija stvara potrebu isticanja vizualnim tjelesnim atributima. Ako bi se sve one koji preko odjeće isključivo ističu seksepil tijela pitalo što njihovo odijevanje govori o njihovu duhu, pitanje je kakav bi se odgovor dobio.
Iako se na prvi pogled povezanost mode i zdravlja ne bi mogla uključiti u kategoriju bludnosti, forsiranje ideala ljepote koji je povezan s mršavosti tijela možda najbolje pokazuje kamo može odvesti utjecaj modne industrije. Ne tako davno upozoreno je da u Hrvatskoj od anoreksije, bulimije i nespecifičnih poremećaja hranjenja boluje više od 40 000 osoba, većinom djevojčica i mladih žena od 12 do 30 godina, te da njihov broj raste. Da je riječ o fenomenu usko povezanom s modnim svijetom pokazuje i to što je u 2017. stupio na snagu zakon prema kojem će manekeni i manekenke te fotomodeli morati dostaviti liječničko uvjerenje da nisu previše mršavi, čime je ozakonjena borba protiv anoreksije.
SRDŽBA
Moda ne bi bila tako utjecajna da ne potiče još jedan grijeh – srdžbu. Moda je oduvijek poticala ljude da svoje nezadovoljstvo društvom, sustavom, kulturom… pokazuju odjećom. Do danas najpopularniji odjevni predmet je T-shirt majica. Na majicama su često ispisana mnoga (ne)zadovoljstva. Tijekom vremena razvile su se i razne supkulture poput darkera, pankera i rokera, koji su svojom odjećom i cjelokupnim izgledom, od frizure do piercinga (bušenja dijelova tijela) i tetovaža izražavali bunt, a ponekad i srdžbu prema svijetu u kojem žive.
Posve je oprječno takvoj srditosti da se u srdžbi vrijeđaju i iskrivljeno postavljaju tradicionalne vrijednosti. Tako su kreatori svoj bunt, a možda i srdžbu prema tradicionalnim vrijednostima, pokazali tako da muškarci na modnim revijama koračaju u vjenčanicama, da su muškarci preuzeli od žena način na koji nose velike torbe oko ruke, a na nogama potpetice. Srdžba na neki način oduzima razum i stvara svijet koji ruši temelje na kojima počiva ljudski rod.
Moda kao vješt igrač uvijek je bila dobar medij da potakne srdžbu zato što je susjed kupio bolji auto, bolje odijelo, a kolegica u uredu stalno mijenja cipele i torbe pa potiče srdžbu onih koji si to ne mogu priuštiti.
I moda, dakle, koja je u sebi ipak usmjerena na lijepo i dostojanstveno, i koja je idealan prostor za ostvarivanje posvemašnje kreativnosti, pa čak i plemenitih ciljeva, može zastraniti. I modna industrija može umjesto promicanja lijepoga i dobroga stvarati i generirati grijehe, jedan za drugim. Iluzorno bi bilo očekivati da će se u korizmi moda i modna industrija na globalnoj razini »obratiti i povjerovati evanđelju«, no svakomu je vjerniku moguće u doba korizme propitivati svoj odnos prema modi, tijelu i materijalnomu svijetu uopće jer najzad i preko mode se može iskazati više ili manje ljubavi prema čovjeku.
