– Pa gdje ste, Vilko i Debeli?! Već sto godina vas nisam vidio! – opepeljene, pred crkvom nas gotovo fašnički veselo zaskoči stari(ji) pajdaš Branko. – Kako ste mi, jeste već penzići?
– A, neee… Još mi »bacamo mreže«, nas dvojica za cijeli naselak. Nismo mi Francuzi da nam je 64 puno! – pravi se Debeli kao da ga posao veseli. – Radimo i za umirovljene »mamine sineke«, i naše nezaposlene unuke. A ti?
– Ja sam već tri godine u penziji…
– Je, tak i izgledaš! – Debeli je uvijek duhovito izravan. – A kaj delaš u mirovini?
– Ha, evo malo po vrtu – gotovo stidljivo će Brankec – kopam, čupam, sadim, plijevim, uzgajam…
– Vidim, sve više te »privlači zemlja«?
– Valjda i nebo, kad je došao na Pepelnicu! – izglađujem grube šale. – Nismo te viđali dosad baš…
– Ha, dok se radilo manje je vremena za crkvu bilo… Nego, Vilko, što si odabrao za korizmu? Sjećaš se, dok smo bili mladi kako smo se kod župnika Franje cijele korizme odricali pušenja, slušanja »divlje« glazbe, odlazaka na koncerte i plesnjake…
– Da, čak sam junački znao na četrdeset dana ostavljati se alkohola ili gledanja nogometnih tekmi… – podsjetih se. – Svašta sam probao, pa i uspijevao, ali prošlo me to. Jer dok sam se tako »čeličio«, ponajviše sam trgao živce svojih bližnjih, ha, ha! »Grizao« sve oko sebe, nervozno gunđao ili prikazivao svoju žrtvu kao da su me pribili na četvrti golgotski križ. A to se onda pretvori u obično »vježbanje«, nemili trening samodiscipline ili u »dijetu«. Vidim sad po vjerskim novinama i portalima da je sve više onih koji, kao i ja, misle da puko odricanje nije nešto osobito. Ima i boljih načina za korizmenu pripravu. Možemo svakodnevno čitati Bibliju, moliti krunicu na nakanu. Možemo si zadati da svaki dan nekoga strpljivo i pozorno saslušamo, utješimo. Da učinimo dobro djelo. Puno je toga da korizma postane djelatna, »pozitivna«…
– Mudruješ, ha? – podbada me Debeli. – Dobro si se načital tog svetog štiva, pobožan si ko katolički kalendar! A zaprav’ sve ti je lakše neg’, recimo, ostat bez jutarnje rakijice koja te »postavlja na noge i uravnotežuje tlak«, ha?
– Ipak, ne ostavljajte se »korizmenog vježbanja«! – autoritativno će Brankec. – Što stariji budete, to ćete više shvaćati koliko vam je to koristilo! Kad vam doktori reknu da se morate ostaviti alkohola i masnoga mesa da ne bi prebrzo došli k Petru, bit ćete već pripremljeni; kad primijetite da vaša penzijica ne pokriva ni cigarete smotane od švercanog duhana, brže ćete se odreći i toga; kad shvatite da vaš jeftini TV paket nema ni jedan program s ozbiljnom nogometnom utakmicom, lako ćete i bez te radosti… Korizmena su vam odricanja kao najbolje »visinske i nizinske« pripreme športaša; kao zamišljena za finalni »najuzbudljiviji« dio života kad ostanete sami ili vas mladi, budu li imali kinte, smjeste u kakav dom i ubožnicu gdje ne će biti ni pušenja, ni rakijice, ni utakmice…
– Da – klepim ga prijateljski po ramenu – koliko će nam tek tad trebati iskustvo molitve i utjehe!
