Pretpostavka da je korizma strogo vrijeme odricanja i susprezanja od bilo kakvih užitaka može biti pogrješna. Zbog takva narativa korizma se nerijetko spominje u kontekstu »trpljenja« sa željom da čim prije završi kako bi se čovjek vratio starim navikama i načinu života. Treba li to uistinu biti tako? I može li se u korizmi ipak pronaći sreća i mir, a »korizmeno« živjeti i cijelu godinu?
Naravno da može. Jer korizmu ipak treba shvatiti kao sjajnu priliku da se čovjek riješi loših navika koje na njega dugoročno loše utječu ili ostavljaju loše posljedice. Osim uobičajenih odricanja od čokolade i cigareta, u korizmi bi se zapravo trebalo odreći i mnogo bitnijih stvari. Primjerice, odreći se stalnoga uspoređivanja s drugima, prekomjerna trošenja novca, svih ekstrema koji čovjeku prividno daju zadovoljstvo, ali ga na duže staze čine nesretnim. U korizmi se mogu i zamijeniti neke stare navike: smanjiti vrijeme provedeno uz tehnologiju i posvetiti ga nekim hobijima, gledanje serija zamijeniti čitanjem Biblije, a vikende u društvu molitvom, meditacijom i konkretnom pomoću bližnjima.
U tom smislu korizma može unijeti ravnotežu u svakodnevni život kroz cijelu godinu i pomoći u učenju o sebi, stvaranju bolje povezanosti s Bogom i bližnjima te duhovnom pročišćenju.
»Pročišćeni četrdesetodnevnim postom, molitvama, disciplinom i dobrim djelima, moći ćemo blagovati svetu pashu u Jeruzalemu«, riječi su svetoga Atanazija koje se mogu pretočiti i u naš život i iz kojih možemo učiti i u suvremeno doba. Korizma je zapravo pokorničko vrijeme s temeljnim obilježjem obraćenja, uz tri istaknuta korizmena puta: molitvu, post i djela milosrđa. Pitamo se kako baš to živjeti danas. Važno je da obraćenje ne bude tek nešto izvanjsko, nego da bude unutarnje, u nutrini i duhu. Temeljni je čin pritom dati više prostora Bogu u molitvi, postu i djelima milosrđa. »Kroz sve to što je dobro ja dajem prostora Bogu, ja dajem prostora bližnjemu i svatko će naći određene načine«, kaže fra Ivan Slišković te zaključuje: »Ono što je prvo u životu nije odricanje, nego odabiranje onoga što želim i za čim idem. Nije na prvom mjestu ono čega se odričem, nego ono što izabirem, za kim idem, tko je moj život, da idem za životom.«
Dokazi o korizmenoj pripravi za Uskrs postoje još od najranijih vremena Crkve. Primjerice, sveti je Irenej pisao o tome koliko se dana prije Uskrsa trebalo postiti. A ni broj korizmenih dana nije slučajan i bez značenja.
U Svetom pismu broj 40 uvijek označava neku vrstu duhovne pripreme. Ilija je hodao 40 dana, Mojsije se 40 dana pripremao za primanje deset zapovijedi, a Isus je 40 dana postio prije nego što je započeo svoje javno djelovanje. Crkva u današnje vrijeme uvijek ističe da post nije samo suzdržavanje od jela i pića, nego i odbacivanje loših navika. U povijesti korizmenoga vremena svaki je dio Hrvatske njegovao određene načine priprave za Uskrs. Primjerice, u korizmi se nisu održavala veća slavlja, a meso se jelo samo nedjeljom te su se, kada bi ponestale zalihe spremljene na jesen, pripremala jednostavna jela od preostalih namirnica.
O korizmenom smo vremenu razgovarali s Anom Šeliš, 23-godišnjom fizioterapeutkinjom iz Grubišnoga Polja. »Korizma je jedno od bitnijih razdoblja za svakoga vjernika – razdoblje u kojem se pripremamo za Uskrs. Za mene je to vrijeme u kojem više radim na sebi, svojim navikama i odnosima prema drugim ljudima«, rekla je. Spoj Međunarodnoga dana sreće i korizme kao vremena odricanja nije neobičan, kaže sugovornica. »Sreća je jedan od temeljnih osjećaja svakoga pojedinca i cilj kojemu svi težimo – smislen i ispunjen život. Sreća je u malim stvarima. Sretna sam što se probudim svaki dan, što provodim vrijeme sa svojom obitelju i prijateljima te što me rad s ljudima svakodnevno čini sretnom.Međunarodni dan sreće u cijelom se svijetu slavi 20. ožujka, a Ujedinjeni su ga narodi proglasili 2012. godine. Sreća se definira kao opći osjećaj osobe da je njezin život ispunjen, ugodan i smislen. Unatoč definiciji, teško ju je »ukalupiti« jer je sreća individualna i za svakoga može biti nešto drugo. Svim je ljudima zajednička težnja za srećom, svi je žele i traže pa se čini da je ona i jedan od važnih ciljeva u životu. Jedno od najvećih istraživanja o sreći započelo je 1938. godine na Harvardu, a rezultat je pokazao da je sreća uvelike povezana s međuljudskim odnosima. Mogli bismo reći: sreća su ljudi koje volimo i koji nas vole.
Mnogi su svetci djelovanjem i pogledom na život obogaćivali ljude oko sebe, što je i jedne i druge vodilo do osjećaja sreće i zadovoljstva. Brojni su se istaknuli i veselim duhom i radošću življenja, a to su uspješno prenosili i na druge. Sveti Filip Neri zbog takvih je osobina dobio nadimak »Dobri«.
Postao je uzorom napuštenoj djeci koju je okupljao u »Oratoriju božanske ljubavi«, a danas se smatra nebeskim zaštitnikom mladih. »Završilo je vrijeme vaše molitve, ali i dalje traje vrijeme da činite dobro«, običavao je reći na kraju mise. I utemeljitelj salezijanaca Don Bosco bio je poznat po ljubavi i strpljivosti prema mladima. Posebno se brinuo za mlade koje su drugi često vidjeli samo kao razbojnike i lopove. Tako je osnovao oratorij, mjesto zajedničkoga obitavanja ispunjeno radom i molitvom. Unatoč nerazumijevanju iz društvenih i crkvenih krugova, prvotna zajednica delinkvenata postala je družba svećenika nazvanih po svetom Franji Saleškom. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Don Bosca 1988. godine ocem i učiteljem mladeži, a njegov je odgojni model postavio kao uzor svim današnjim nastojanjima oko odgoja djece i mladih. Također, vrijedi spomenuti i svetoga papu Ivana XXIII. kojega su nazvali »Dobri Papa«. Osim što je pokrenuo Drugi vatikanski koncil, ostao je upamćen i po humoru i jednostavnosti kojom je obogaćivao živote ljudi oko sebe.
Nadahnuti djelovanjem tih svetaca, shvaćamo da svoju radost i sreću osim u sebi nalazimo i u radosti i sreći drugoga. Trudeći se da ta sreća postane naš »način života«, lakše ćemo i ljepše proživjeti teže dane, koji su – baš kao i dobri – sastavni dio života. Bez obzira na teškoće i brige, možemo odabrati biti sretni i vjerovati u dobro, prema evanđeoskom poticaju: »Ne boj se, samo vjeruj!«
Pripremili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
