Pred nama je novih 40 dana korizme kojima se pripremamo za Uskrs. Upravo je korizmeno vrijeme vjernicima drago i dragocjeno, a neki imaju dojam da je to jedino vrijeme u kojem kršćani »ozbiljno« shvaćaju svoju vjeru. Vrijeme korizme vrijeme je koje nas poziva na obraćenje, a mi bismo vam htjeli poručiti da od obraćenja nastavimo do posvećenja, do onoga stupnja života u kojem ćemo živjeti sveto po djelima milosrđa, ali i po svemu što je ključno za ovo vrijeme – post, nemrs i molitva. U ovom razdoblju postajemo svjesni svojih grijeha, ali korizmenim pobožnostima možemo ih okajati i početi suosjećati s Isusom. Čak su i nedjelje u korizmi pune simbolike, jer svaka nedjelja do Uskrsa ima svoje ime.
No bit korizme nije samo u odricanju i samo zato što se možemo nečega odreći. Zato smo pozvani voditi računa o »posljedicama« toga čina odricanja, odnosno o namjeni toga odricanja. Pri tome nam je važno znati da nam je popularna kultura »nametnula« da se odričemo nekih poprilično banalnih stvari – čokolade ili drugih slatkiša, kao i poroka poput alkohola ili cigareta, ali to odricanje ne služi našemu duhovnomu rastu i obraćenju. No mi znamo da smo u korizmeno vrijeme pozvani na obraćenje. Zato tražimo veliki zaokret u svojim životima i očekujemo snažne promjene. Međutim, trebamo krenuti od malih stvari i »malih obraćenja« kako bismo postigli ono što želimo – posvećenje.
Pred nama je još jedna četrdesetnica. Za one »teška jezika« to je razdoblje u kojem vjernici svoju vjeru žive još ozbiljnije i intenzivnije te joj se, svaki na svoj način, još više posvećuju. Korizma je najozbiljnije vrijeme liturgijske godine koje pred nas stavlja izazov posebnoga preispitivanja vlastite savjesti te našega životnoga puta i shvaćanja koliko smo zapravo zahvalni Isusu za ono što je učinio za nas.
U novije doba nekako je »karakteristično« za korizmeno vrijeme odreći se nečega i smatrati da je »naš posao« – riješen. No bit korizme nije u odricanju radi samoga odricanja, nego radi posljedica toga čina. Svi možemo bez čokolade, cigareta ili već nekoga elementa našega života čije je »odbacivanje« u korizmi nametnula popularna kultura. No Isus se nije odrekao svoga zemaljskoga života jer mu se više nije dalo biti ovdje, već je to učinio kako bi se svi mi grješni ljudi imali prilike spasiti. On se odrekao svoga života radi dobrobiti čovječanstva, a mnogi od nas jedva čekaju kraj korizme kako bismo se mogli još i jače vratiti onomu čega smo se odrekli kroz tih četrdeset dana. Post i nemrs služe nam kako bismo fokus stavili na duhovnu dimenziju i bar na taj jedan maleni dan u svakom tjednu (tj. petak kao dan Kristove muke) posebnu pozornost posvetili duhovnoj hrani, a usput našim odricanjem učinili dobro djelo. Dana su nam duhovna i tjelesna djela milosrđa kojima posebno možemo ispuniti svoj vjerski život u pripremi za najveće slavlje u godini. Meso kojega se odričemo možemo pokloniti pučkoj kuhinji, vrijeme koje bismo potrošili na npr. igranje videoigara iskoristiti za posjet i molitvu s bakom kojoj bi to mnogo značilo ili pak pružiti riječ utjehe i pomoć onima koji su u potrebi.
Vrijeme snažnih promjena i »ozbiljnoga« shvaćanja vjere tek je pred nama. No nemojte biti »ratnici« samo u korizmi, nego pokažite »zlim jezicima« kako Kristova vojska nije pod »punom ratnom spremom« – oboružana djelima milosrđa, pokorom, postom i molitvom – samo u korizmeno vrijeme, nego je odlučna ozbiljno prihvatiti i slijediti Kristov poziv u sve dane života.
Brojni primjeri svetosti u našem narodu svakodnevno nas mogu podsjetiti što je dosljedno nasljedovanje Isusa Krista u životnom stanju. Proglašeni svetci iz hrvatskoga naroda – Nikola Tavelić, Leopold Mandić i Marko Križevčanin – kao i naši blaženici – Alojzije Stepinac, Augustin Kažotić, Ozana Kotorska i Gracije iz Mula – uzori su svojim življenjem evanđelja, mučeništvom i poniznim služenjem braći. Oni potiču, nadahnjuju i pozivaju na bezuvjetnu vjernost i odanost Isusu Kristu i njegovoj svetoj Crkvi. Tako pišu naši hrvatski biskupi 2002. godine u pastoralnim smjernicama »Na svetost pozvani« u kojima upozoravaju kako je uzor naših svetaca i blaženika posebno potreban mladima koji su izloženi brojnim zavodljivostima Zloga, na čije duše posebno vreba.
Međutim, ideal kršćanske svetosti ne znači neku vrstu izvanrednoga života koju mogu živjeti samo određeni »velikani« svetosti, a to je naglasio sveti papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici »Ulaskom u novo tisućljeće« (Novo millennio ineunte, 31). Ta misao slijedi Drugi vatikanski koncil i dokument Lumen gentium (LG 39) koji je istaknuo da su svi u Crkvi pozvani na svetost – bilo da pripadaju hijerarhiji, bilo da ona upravlja njima – prema riječima Apostola: »Ovo je Božja volja, vaše posvećenje« (1 Sol 4, 3; usp. Ef 1, 4). Putovi svetosti su mnogostruki i sukladni vjerničkim životnim prilikama, dužnostima i okolnostima (LG 41). Poziv na svetost opći je kršćanski poziv, a njegovu univerzalnost možemo otkriti u riječima Isusa Krista: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« (Mt 5, 48). Istinski susret s Gospodinom i iskrena otvorenost njegovu Duhu vode do one preobrazbe života koju nazivamo »svetost«. Onaj tko je uistinu zahvaćen Kristom i njegovim Duhom ne može se zadovoljiti podvojenim i polovičnim životom (NSP 99) te živjeti pod znakom minimalističke etike i površne religioznosti (NSP 1). Pokušajmo si to posvijestiti ove korizme.
Obraćenje je jedan od pojmova o kojima redovito čitamo u evanđeljima, slušamo u propovijedima, spominjemo ih se u molitvama. No taj nam pojam vrlo često nezapaženo prođe kroz um. No kada dublje uđemo u razmatranje pojma »obraćenje« i odmaknemo se od »plitkoga« obraćenja na put ispravne vjere s nekih drugih religija, nemoralnih oblika života i slično, proničemo da smo i mi redovito u prilici za obraćenje. No koliko često i sami spominjemo svoje »obraćenje« i tu riječ »odverglamo« poput stroja, a nastavljamo sa životom kakav smo vodili i ranije?
Naše obraćenje ne mora nužno biti samo veliki obrat u našem vjerskom životu, nego se sastoji od niza »malih obraćenja«. Nakon svakoga primanja sakramenta ispovijedi, odrješenja grijeha i čvrste odluke o izlasku iz »grješne rutine« mi se zapravo obraćamo. Taj čin povjerenja i potpune iskrenosti između nas i Boga, u kojem nam pomaže i sudjeluje svećenik kao službenik Božji, skida teret s naše duše i posvećuje nas. Dapače, svaki sakrament koji primamo posvećuje našu dušu i osobu, ali ispovijed ima posebnu težinu – ne samo da nam Bog oprašta naše grijehe i nesavršenosti, nego ih u potpunosti zaboravlja; daje nam priliku da »okrenemo novi list« u njegovoj knjizi i pridružimo mu se u kraljevstvu nebeskom jer poslije ispovijedi smijemo blagovati Tijelo Kristovo. Naše obraćenje, dakako, mora doći iznutra; ono što nas čini ljudima stvorenima na Njegovu sliku naša je duša, naša »ulaznica« u raj i naše najveće blago. Sva naša ovozemaljska dobra čuvamo, čistimo i održavamo, pa je dobro pitati se je li onda uistinu toliko teško odvojiti vrijeme za »servis« naše duše?
No naša mala i velika obraćenja ne moraju se događati samo na ispovijedi, jer su već utkana u temeljna učenja naše vjere: ljubi bližnjega svoga, okreni drugi obraz, podaj siromasima, pomogni ugroženima, smiluj se, poštuj, oprosti… Nije dovoljno samo se nadati »boljemu sutra« bez truda – na boljoj budućnosti treba raditi. A nema li boljega početka nego početi sa sobom, svojom dušom i mislima, te se uistinu obratiti i krenuti Isusovim putom?
Korizma ima šest nedjelja, a u liturgijskoj tradiciji hrvatskoga naroda svaka od njih ima svoje ime. Premda se korizmene pučke pobožnosti još uvijek održavaju u mnogim mjestima diljem Hrvatske, mnogi su zaboravili na značenje imena korizmenih nedjelja. Za Cvjetnicu smo svi čuli, no što je s imenima drugih korizmenih nedjelja, kao i njihovim značenjima?
Prva korizmena nedjelja naziva se Čista nedjelja. Ime je povezano s korizmenim pokajničkim čišćenjem od grijeha, ali i s razdobljem bez ikakvoga mrsnoga jela. Isto tako, dolazi odmah nakon Čiste srijede, Pepelnice. Drugu se korizmenu nedjelju naziva Pačista nedjelja, a dr. Sanja Vulić tumači da to znači »nedjelja koja dolazi nakon, tj. poslije Čiste nedjelje«. Naime, prefiks »pa« ima značenje poslije, nakon, opet, ponovno. Treća korizmena nedjelja je Bezimena jer te nedjelje nema posebnih liturgijskih sadržaja. Neki smatraju da joj se nije davalo ime iz poštovanja prema korizmi i Isusovoj muci. Četvrta se korizmena nedjelja naziva Sredoposna jer obilježava sredinu korizmenoga razdoblja, a time i sredinu korizmenoga posta. Peta korizmena nedjelja ima dva imena – Crna ili Gluha nedjelja. Neki je nazivaju Crnom po pučkom običaju umotavanja svih raspela u crkvi i kući u crne tkanine te prekrivanja crkvenih oltara tamnim tkaninama kako bi prostor izgledao što jednostavnije. Ipak, većina je poznaje kao Gluhu nedjelju zbog običaja da se te nedjelje u crkvi pjeva bez pratnje orgulja ili da se uopće ne pjeva te ne zvone zvona u znak žalosti zbog skore Isusove muke i smrti. Zadnja je korizmena nedjelja Cvjetna nedjelja ili Cvjetnica – ujedno najpoznatije ime korizmene nedjelje. Liturgija Cvjetnice donosi nam čitanje ili pjevanje Muke, a naziv je dobila zbog procesije s grančicama u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je puk dočekao poklicima: »Hosana Davidovu Sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.«
Kako bismo shvatili zašto je korizma važna, bitno je proučiti njezin smisao. Možda ga najbolje opisuje Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji: »Korizma je vrijeme koje prethodi i oraspoložuje za slavlje Vazma. Vrijeme slušanja Božje riječi i obraćenja, priprave i spomena krštenja, pomirenja s Bogom te s braćom i sestrama, vrijeme češćega posezanja za »oružjem kršćanske pokore«: molitvom, postom i dobrim djelima. Upravo se na ta tri dijela fokusiraju i tipične korizmene pobožnosti. Drugi vatikanski sabor izrekao je o svetoj liturgiji u »Sacrosanctum concilium«: »Pokora korizmenog vremena treba da bude ne više unutarnja i pojedinačna već također vanjska i socijalna. A pokorničku praksu valja promicati prema mogućnostima našeg vremena i raznih krajeva i prema prilikama vjernika.«
Pepelnica ili Čista srijeda početak je korizme, vremena pojačane molitve i posta, a kroz cijelu korizmu mnogi vjernici uz molitvu križnoga puta mole i krunicu. Također, mnogo vjernika sve srijede i petke posti o kruhu i vodi. Ipak, valja znati da su sada samo dva dana »strogoga posta« – Čista srijeda i Veliki petak. Osim što vjernici trebaju postiti, u te dane vrijedi i nemrs, to jest toga dana jedemo samo jedan puni – nemesni – obrok.
Na Pepelnicu vjernike se posipa pepelom uz riječi: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.« Pepeo je simbol pokore te vjernike podsjeća da je Bog milosrdan i velikodušan prema onima koji imaju skrušeno i ponizno srce. Uz nedjeljnu misu, u mnogim se župama i nedjeljom – a dakako i petkom – moli križni put, a mnogi nam poticaji dolaze i iz poziva da u korizmeno vrijeme svaki dan sudjelujemo na misi. U tom se razdoblju moli i za spas 40 duša iz čistilišta, no najvažnije je ustrajati u molitvi i pobožnosti kako bismo se probuđenoga duha i posvećena života što bolje pripremili za najveći blagdan – Uskrs.
Svi ljudi su grješni, ali Bog je velikodušan pa nam uvijek nanovo daje priliku da ispravimo svoje grijehe, pokajemo se za njih i postanemo bolje osobe, sličniji Isusu. Tijekom ispovijedi svećenik nam zadaje određenu pokoru, kojom, kada je izvršavamo, pokazujemo dobru volju i želju da se očistimo od grijeha i da ih okajemo.
Pokora je sama po sebi čin kajanja za grijehe i proces u kojem mi odlučujemo da više ne ćemo griješiti. Pokora može biti različita, ovisno o učinjenim grijesima, a o njoj odlučuje svećenik koji nas ispovijeda. Ponekad pokora može biti ispravak nečega lošega što smo učinili, opraštanje nekomu, post ili nemrs, a ponekad su to određene molitve koje moramo izmoliti i koje nam trebaju vratiti snagu da se borimo protiv grijeha. Pokorom se povezujemo s Bogom od kojega smo se udaljili griješeći. Ali pokorom se povezujemo i s bližnjima, koje smo možda našim grijehom uvrijedili i od kojih nas je grijeh odvojio. Ponekad je teško izvršiti pokoru, ali samim time naša vjera raste i jača, jer kada je ipak izvršimo, shvatimo koliko je težak bio naš grijeh.
U vrijeme korizme kršćani češće odlaze na ispovijed, pa time češće i vrše pokoru. Zato se smatra da je cijela korizma zapravo vrijeme pokore, kada ljudi ispituju svoju savjest i svoju dušu, kajući se za učinjene grijehe. Tijekom korizme, ali i svaki petak u godini obdržavamo i nemrs, koji se također može shvatiti kao pokora, jer se zbog vjere odričemo mesa i mesnih proizvoda. Dobivenu pokoru na ispovijedi moramo izvršiti, jer bez pokore u našoj duši ostaje trag grijeha koji se ne može očistiti na drugi način. To čini pokoru temeljem naše vjere, sastavnim dijelom života svakoga kršćanina, jer i mi moramo dati zadovoljštinu za svoje grijehe i prigrliti svoj križ poput Isusa, koji je – iako je bio bez grijeha – prihvatio svoj križ i umro za nas grješnike.
