Zbog brzopletosti i neznanja svih dosadašnjih predlagača radno-socijalnih reforma, a posebice posljednjih godina, treba i ideju uvođenja »prava na rad do 68. godine« i dalje potanko analizirati. Najavom izmjene Zakona o radu najprije se najavilo da će trebati učiniti neke male izmjene u tri zakona, a kasnije, nakon reakcije javnosti i struke protiv »isključivoga prava na rad do 68.«, bilo je objavljeno da Vlada odustaje od izmjena čak šest zakona, iako je riječ o desetak zakona. Dakle, već na početku nije se krenulo s istinom, ili se nije poznavalo gradivo ili se namjerno lagalo. Zato unatoč privremenomu odustajanju od promjena probleme treba do kraja analizirati s gledišta drugih područja izvan rada, koja su regulirana drugim propisima, a nadovezuju se na rad.
Primjer je i malo spominjan, a za neke i nepoznat poseban Zakon o najvišoj mirovini. Zakon je donesen još 1998. g. (Narodne novine br. 162/98 i 82/01), a svrha mu je posebno zakonsko ograničenje visina mirovina za osobe s višim primanjima. To ograničenje nije u određenoj posebnoj jedinstvenoj svoti za sve jednakoj jer se najviša dopuštena visina mirovine određuje za svaki pojedinačni slučaj, ovisno o dužini mirovinskoga staža s kojim se ostvaruje pravo na mirovinu. Zakonski propisana formula za izračun dopuštene granice najviše mirovine je sljedeća: aktualna vrijednost mirovine za jednu godinu staža (AVM) množi se s brojem godina mirovinskoga staža (MS) i dalje množi s faktorom 3,8, a rezultat je visina dopuštene isplate najviše mirovine ostvarene sa 20 godina mirovinskoga staža (67,97 x 20 x 3,8 = 5165, najviša mirovina). U slučaju da nekomu sa 65 godina i 20 godina staža pripada starosna mirovina u svoti od 4500 kn mjesečno pa nastavi raditi još tri godine dok ne navrši 68 godina, njegova bi mirovina prema riječima ministra rada i mirovinskoga sustava trebala biti veća za 20 posto, dakle iznosila bi 5400 kn. Međutim, moguć je primjer da sposoban stručnjak, npr. liječnik ili inženjer koji ostvaruje relativno visoku mirovinu sa 35 godina staža u svoti od npr. 8000 kn, ali zbog osobitih uspjeha poslodavca i njega osobno zarađuje u razdoblju od 65. do 68. g. znatno više, pa bi mu mirovina zbog većih prihoda i uz povećanje od 20 posto iznosila više od 10 000 kn mjesečno, ne će ju moći primati zbog ograničenja koja proizlaze iz Zakona o najvišoj mirovini. Naime, Zakon o najvišoj mirovini propisuje granicu najviše dopuštene isplate visine mirovine za osiguranika ovisno o broju godina mirovinskoga staža. U tom slučaju osiguranik s visokim primanjima, unatoč činjenici da bi mu mirovina iznosila više od 10 000 kn, može primati samo svotu do ograničenja visine najviše mirovine za njegov ukupan staž od 38 godina ostvaren radom do 68. godine, a to je svota od 9814,86 kn. To možda nije neko znatno ograničenje, ali se time pokazuje da se brzopletim izmjenama propisa, ne misleći na njihovu složenu i uzajamnu ovisnost, mogu pojaviti brojni problemi i nepravde.
Nadalje, dopuštanjem primanja isplate mirovine i nastavka rada do 68. godine može kod korisnika inozemnih mirovina (povratnika) dovesti do obustava isplata tih mirovina u skladu s inozemnim propisima ili međunarodnim ugovorima.
U znanosti i visokom obrazovanju nije prihvatljivo uvođenje jednostranoga i isključivoga prava na ostanak u radu do 68. godine samo jednostranom voljom zaposlenika, osim ako za to ne postoji posebna znanstvena ili poslovna potreba. Osim toga, u sustavu znanosti zaustavilo bi se zapošljavanje mlađih kadrova i napredovanje srednjih kadrova. Posebno je to sporno s obzirom na zabranu novoga zapošljavanja u sustavu znanosti i visokoga obrazovanja. Svi takvi promašaji u zakonodavnoj politici samo će potencirati iseljavanje najvrjednijih i najperspektivnijih kadrova.
Lažno naricanje predlagača nad neuspjehom dvaju prijedloga »mirovina tek od 67. godine« odnosno »rad do 68. godine« nema financijskoga opravdanja niti propast tih prijedloga ugrožava održivost mirovinskoga i zdravstvenoga sustava. Naprotiv, ostvarenje tih prijedloga znatnije bi ugrožavalo ne samo mirovinski i zdravstveni sustav, nego i gospodarski. Uostalom, zato su i gospodarstvenici jasno i glasno izražavali svoja protivljenja posebice zbog obveza plaćanja bolovanja i otpremnina te povećanja mogućih radnih sporova. Bolovanja do 90 dana i bolovanja nakon 65. godine radnika plaća poslodavac, a stariji radnici već zbog starosti lakše i opravdanije ostvaruju bolovanja, što će biti na štetu poslodavaca. Budući da poslodavac može radniku starijem od 65 godina dati otkaz samo uz suglasnost radničkoga vijeća ili preko suda, to bi u slučaju uvođenja rada do 68. godine bilo produženo još za tri godine pa bi moglo izazvati drugu štetnu posljedicu, a to je da bi poslodavci otkazivali ugovore o radu već prije doživljene 60. godine radnika.
U državnim službama radnici imaju pravo na otpremninu od 60 posto prosječne plaće za svaku godinu staža, kojim će se koristiti na štetu države, a radnici u privatnom sektoru nemaju to pravo u tom obujmu.
Zakon o mirovinskom osiguranju stimulira ostanak u radu nakon 65. godine bez ostvarivanja prava na mirovinu, s dodatnim povećanjem mirovine do 9 posto, ali i doživotnim kažnjavanjem korisnika prijevremenih mirovina, njihovim trajnim umanjenjem, sve u svrhu tobožnjega stimuliranja dužega ostanka u radu. To su više povlastice onih koji zbog raznih okolnosti mogu raditi po prirodi zanimanja. Tim povlasticama u pravilu se ne mogu i ne će koristiti radnici u materijalnoj proizvodnji, što znači da radnici nisu jednako društveno vrjednovani. Nejednakost vrjednovanja u plaćama najbolje se potvrđuje razlozima štrajka učitelja i prosvjetara.
Istina je da se u mnogim stvarima napravio korak naprijed, kako to govori predsjednik Vlade, ali je također istina da su drugi otišli dva, pa i više koraka naprijed, što je dokaz da Hrvatska ipak zaostaje za drugima. Tko je kriv? Građani sigurno nisu i ne prihvaćaju suodgovornost.
