Čitala sam često o susretima svećenika, pa i u Vašim novinama, te se spominjala korona svećenika. Budući da smo tom riječju svakodnevno bombardirani posljednje dvije godine, možete li pojasniti u crkvenom kontekstu o čemu je riječ i što taj pojam znači.
Sonja
Svećenička korona doista nema ništa s koronavirusom ili koronom o kojoj se svakodnevno izvještava. Najbolje to svjedoči i vijest o tome da su primjerice »svećenici Kotorske biskupije u zajedništvu s biskupom Ivanom Štironjom imali jesensku koronu u četvrtak 21. listopada u Kotoru«, što je i objavljeno na mrežnoj stranici Kotorske biskupije, s opisom onoga što se na njoj događalo. U svakom slučaju svećenička je korona radni, duhovni i molitveni susret (svih) svećenika neke (nad)biskupije s (nad)biskupom i pomoćnim biskupima, ali postoje i češći dekanatski susreti svećenika – korone – na razini dekanata, koji se i učestalije spominju.
Ako je riječ o godišnjem susretu svećenika neke (nad)biskupije, na tom važnom bratskom susretu uobičajeno (nad)biskup održi duhovni nagovor o određenoj temi, ali susret može biti posvećen i raznima pastoralnim i drugim temama te svećenici na njemu imaju priliku iznijeti svoja razmišljanja i međusobno promišljaju o njima. Osim (nad)biskupa i pomoćnih biskupa u iznošenju izlaganja/priopćenja/izvještaja o njihovu djelokrugu djelovanja, već prema dnevnom redu, sudjeluju generalni vikari, moderatori, koordinatori, povjerenici za pastoralna pitanja, za mlade, za ekonomska pitanja i drugi kako bi se svi svećenici sudionici korone upoznali s pastoralnim i ostalim djelovanjem na području (nad)biskupije. Korona ili dekanatski susret svećenika – kako i samo drugo ime korone sugerira – organiziraju i dekani na razini dekanata u (nad)biskupijama. Riječ je o tradicionalnim godišnjim susretima svećenika na kojima može sudjelovati i (nad)biskup. Prema odluci (nad)biskupa ti se susreti mogu održavati i češće, a sazivaju ih i za njih su odgovorni dekani koji su prema Zakoniku kanonskoga prava (kann. 553-555) zaduženi za više zadaća, među ostalim treba (kan. 555, par. 2) nastojati »da klerici prema propisima krajevnoga prava u određena vremena prisustvuju predavanjima, bogoslovnim sastancima ili konferencijama prema odredbi kan. 279, par. 2«.
U mojoj obitelji držala se tradicija da se na Badnjak ne jede meso. Vidim da danas to rijetko tko drži, čak ni sami crkveni pastiri. Što je s nemrsom za Badnjak, je li on obvezan, može li se jesti meso i prije odlaska na polnoćku?
Čitateljica
Kada govorimo o tradiciji u odnosu na sadašnjost, treba reći da su sadašnjim crkvenim propisima određena dva stroga posta i nemrsa: Čista srijeda i Veliki petak. Nekada se takav strogi post i nemrs propisivao i obdržavao na Badnjak – o čemu pišete – kao i uoči Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije i njezina Uznesenja na nebo. No Badnjak više nije zapovjeđeni post i nemrs, dakle nije obvezan, ali se mnogi vjernici toga dana uzdržavaju od hrane – pa i mesne – kako bi se uz post posvetili i molitvi, te dijeljenju milostinje i brizi za bližnje. Lijepo bi bilo kada biste tradiciju održavali, ali na to niste obvezni, što vrijedi i za euharistijski post. Zakonik kanonskoga prava u kanonu 919, prvom paragrafu, određuje: »Tko želi primiti presvetu euharistiju neka se barem sat vremena prije svete pričesti uzdrži od bilo kakva jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek.« Od te su obveze oslobođene »osobe poodmakle dobi i oni koji boluju od neke bolesti, a i oni koji ih dvore«, koji smiju »prethodnoga sata uzeti nešto hrane« (kan. 919, par. 3).
Kakav je odnos civilnoga i kanonskoga prava po pitanju čuvanja ispovjedne tajne? Je li to pitanje regulirano Vatikanskim ugovorima? Može li se dogoditi »olabavljivanje« te obveze svećenika da čuva ispovjednu tajnu kao što dolaze vijesti iz Francuske ili Australije?
Stjepan
Vjerojatno znate da je »pritisak« na ispovjednu tajnu (i neke druge profesionalne tajne, usuđujemo se reći ipak drugačije težine) i da su civilne vlasti nekih zemalja nekada i pokušavale, a pokušavaju i danas utjecati na promjenu i na neki način prisiliti Crkvu da se odrekne te tajne. No Crkva je u svom odbijanju takvih nametanja jasna: »Sakramentalni je pečat nepovrediv; stoga ispovjednik ne smije ni riječima ni na bilo koji drugi način ni zbog bilo kojeg razloga nikako odati pokornika«, a »obvezni su čuvati tajnu i tumač, ako ga ima, i svi drugi do kojih je na bilo koji način iz ispovijedi doprlo znanje o grijesima«. To se ističe u dva paragrafa kanona 983 Zakonika kanonskoga prava, a u kanonima koji slijede (od 984 do 986) posve se zabranjuje služiti se na štetu pokornika znanjem do kojega je ispovjednik došao u ispovijedi, »pa i kad je isključena svaka pogibelj otkrivanja«. Zbog toga Sveta Stolica i u sporazumima što ih potpisuje i u razgovorima s državama po svijetu jasno nastoji zaštititi to svoje pravo, bez obzira na pritiske da se to promijeni.
