Društvo koje se do jučer klelo u individualnu slobodu i (samo)ostvarenje pojedinca kao nedodirljivo mjerilo svega; kao božanstvo u ime kojega su se žrtvovali životi nerođenih i pred kojim su se rušile mnoge donedavno neupitne društvene i moralne zasade, poput recimo obitelji, odjednom se preko noći, zbog nekoga virusa koji se na prvi pogled i ne čini tako opasnim, odreklo najosnovnijih sloboda kao što je sloboda kretanja i susretanja drugih ljudi. Sve to, dakako, u ime navodno višega cilja, suzbijanja virusa i povratka života u stare kolotečine. A onda su, kao da se nebo ruga ljudskim nastojanjima, Zagrepčani doživjeli da od takozvane karantene, pa i same bolesti, može biti još mnogo, mnogo gorih stvari. Istina, odgovorni su i nakon potresa govorili da koronavirus ostaje problem broj jedan, no da je s potresom bilo manje sreće, prioriteti bi se sigurno promijenili. Kao što su se promijenili za građane u onim časovima kad su, izletjevši iz svojih zgrada, od još bunovne i uplašene dječice do još uplašenijih starijih, u prvi mah zaboravili na sve, pa i na »socijalnu distancu«, u čudnoj mješavini straha i neizvjesnosti te sreće što su živi, što su im svi najmiliji na broju… Jedna od prvih rečenica koju je autor ovih redaka tada čuo na ulici, iz usta jedne žene, glasila je: »Opasno nas opominje.« Subjekt je ostao neizrečen.
Dugo će još fenomen pandemije koronavirusa i mjera koje se protiv njega poduzimaju, s mnoštvom njihovih implikacija, biti predmet promatranja i proučavanja znanosti i disciplina različitih profila. No jedan od neizbježno ljudskih, a time i vjerničkih izazova, jest kako mu dati viši smisao, kako iz njega izvući neku opomenu, neko proširenje vidika. Što nam to Bog kroz fenomen koronavirusa, a i potresa, govori? To je već posao Crkve, njezinih pastira, teologa. A taj posao nije lak jer se nužno prije ili kasnije mora suočiti s najtežim pitanjem: Kako govoriti o dobrom Bogu i zlu u svijetu, posebno kad to zlo odnese nevinu žrtvu?
Pod tim se vidom s fenomenom koronavirusa, polazeći poglavito od teškoga talijanskoga iskustva, suočio talijanski povjesničar i politolog Roberto De Mattei. Kao zagovornik »kršćanske civilizacije« koja je najizrazitije došla do izražaja u europskoj kulturi, De Mattei pripada kritičarima univerzalnoga i globalnoga usmjerenja pape Franje, pa i mnogih elemenata poslijekoncilske Crkve. No budući da je riječ o autoru u čiju intelektualnu prodornost nitko ne sumnja, kao ni u iskrenu želju da bude odan Katoličkoj Crkvi, smatramo prikladnim iznijeti sljedeća De Matteijeva razmatranja kao izazov – u vremenima rušenja mnogih paradigma – prevladavajućim paradigmama te u konačnici kao doprinos ovoj do sada neviđenoj korizmi s koronavirusom. Temeljno pitanje koje se krije iza trećega dijela predavanja koje je De Mattei nedavno izgovorio na videosnimci, a potom je transkribirano i prevedeno na velike strane jezike (i objavljeno uglavnom na takozvanim »tradicionalnim« katoličkim portalima), glasi: Može li Bog kažnjavati, i to ne samo pojedince, nego i skupine ljudi poput obitelji, gradova, naroda, cijeloga svijeta? De Matteijev odgovor glasi: može. Mnogim se suvremenim teolozima taj odgovor čini gotovo bogohulnim, no prije etiketiranja valja pogledati što De Mattei kaže.
U prva dva dijela predavanja autor analizira fenomen koronavirusa sa sociološko-političke, a zatim s povijesne strane. Govoreći o povijesti, autor među ostalim predstavlja 14. stoljeće koje je obilovalo ratovima, glađu i kugom. Za naš su prikaz posebno važne posljednje rečenice drugoga dijela De Matteijeva predavanja: »’Tria sunt flagella quibus Dominus castigat’ (tri su biča kojima Bog kažnjava narode): rat, kuga i glad, opominjao je sv. Bernardin Sijenski (1380. – 1444.). On se ubraja među one svetce, kao i Katarina Sijenska, Brigita Švedska, Vinko Ferreri, Alojzije Marija Grignon de Monfort, koji objašnjavaju da su u povijesti prirodne katastrofe uvijek pratile nevjeru i apostaziju naroda. Dogodilo se to na završetku kršćanskoga srednjovjekovlja, a čini se da se događa i s današnjim katastrofama.«
U trećem dijelu De Mattei kaže da nastupa sa stajališta »filozofa povijesti«, a potom i »teologa povijesti«. Pritom kreće od izreke: »Iudicia Dei abyssus multa.« Sudovi su Božji kao duboko more, kaže hrvatski prijevod. Latinski pak izvornik kaže da su »veliki ponor«, dakle nedokučivi. »Teolog povijesti podvrgava se tim sudovima te im nastoji razumjeti razlog«, kaže De Mattei. No tu autor danas vidi problem: »Suvremena filozofija i teologija, pod utjecajem nadasve Hegela, zamijenila je sudove Božje sudovima povijesti. Načelo prema kojemu Crkva prosuđuje povijest izvrnuto je. Prema ‘Nouvelle théologie’ (Nova teologija), nije Crkva ta koja prosuđuje povijest, nego povijest prosuđuje Crkvu jer Crkva ne nadilazi povijest, nego joj je imanentna, nalazi se u njoj.« Navodi i primjer: »Kad je kardinal Carlo Maria Martini u svojem posljednjem intervjuu rekao da ‘Crkva zaostaje 200 godina’ za poviješću, uzimao je povijest kao mjerilo za prosuđivanje Crkve.«
»No povijest je zapravo«, nastavlja argumentirati De Mattei, »Božje stvorenje, kao i priroda, kao i sve što postoji, jer ništa što postoji nije izdvojeno od Boga. Sve što se događa u povijesti Bog je predvidio, normirao i uredio od vječnosti. (…) Bog ne samo da postoji, nego se i brine za stvorenja te nagrađuje ili kažnjava ona od njih koja posjeduju razum, prema zaslugama i krivnjama svakoga.«
»Među katolicima je pojam pravednosti, kao i božanskoga suda, često maknut iz uporabe. Pa ipak nauk Crkve naučava postojanje posebnoga suda koji slijedi nakon svačije smrti, s neposrednom naplatom dušama, te općega suda na kojem će biti suđeni anđeli i ljudi za misli, riječi, djela i propuste«, kaže De Mattei. I ustraje na Božjoj pravednosti koja »nagrađuje i kažnjava« ne samo ljude, nego i »kolektive i društvene skupine: obitelji, narode, civilizacije«.
Nakon tih promišljanja De Mattei se ne libi kritika na račun suvremene Crkve. Prenosimo neke od njegovih riječi. Najprije citira neimenovanoga »biskupa važne talijanske biskupije«: »Jedno je sigurno: ovaj virus nije poslao Bog da bi kaznio grješno čovječanstvo. On je učinak prirode u maćehinskom obrisu njezina lica. No Bog se s nama suočava s tim fenomenom i vjerojatno nam pomaže shvatiti, konačno, da je čovječanstvo jedno selo.« De Mattei je na te riječi uzvratio: »Taj se talijanski biskup ne odriče mita o ‘jednom selu’ ni religije prirode Pahamame i Grete Thunberg, premda prema njemu ‘Velika Majka’ može postati maćeha. No biskup nadasve snažno odbacuje misao da bi epidemija koronavirusa ili bilo koja druga kolektivna katastrofa mogla biti kazna za čovječanstvo. Virus, vjeruje biskup, samo je učinak prirode. No tko je stvorio, tko ravna i upravlja prirodom? Bog je tvorac prirode s njezinim silama i njezinim zakonima te ima moć tako namjestiti mehanizam sila i zakona prirode da oni proizvedu fenomen prema zahtjevima njegove pravednosti ili njegova milosrđa.«
Sa sljedećom generalizacijom teško je bez rezerve se složiti, ali može poslužiti svakomu da se preispita: »Veliki suvremeni grijeh gubitak je vjere crkvenih ljudi: ne ovoga ili onoga čovjeka Crkve, nego crkvenih ljudi u cjelini, uz poneku iznimku zahvaljujući kojoj Crkva ne gubi svoju vidljivost. (…) Ti ljudi Crkve, premda riječima ispovijedaju da vjeruju u Boga, zapravo žive uronjeni u praktički ateizam. Oni lišavaju Boga svih njegovih atributa svodeći ga na čisti ‘bitak’, tj. na ništa. Sve što se događa za njih je plod prirode, emancipirane od njezina tvorca, a samo znanost, ne Crkva, u stanju je odgonetnuti njezine zakone.« »Dosljednost« s navedenim redcima De Mattei vidi i u izostanku poziva na molitvu Bogu da oslobodi svijet od epidemije. »Tko moli, uistinu, traži od Boga da intervenira u njegov život, dakle u svjetske stvari, kako bi bio zaštićen od zla te kako bi zadobio duhovna i materijalna dobra. No zašto bi Bog slušao naše molitve ako ga ne zanima svemir koji je stvorio?« upitao je De Mattei. Opisao je viđenje koje je sv. Ivan Bosco imao 1870. godine. U viđenju mu je bilo objavljeno da su »rat, kuga i glad bičevi kojima će biti udarene oholost i zloća ljudi«. A također mu je bilo rečeno: »Vi svećenici, zašto ne potrčite plakati između predvorja i oltara zazivajući ukidanje bičeva? Zašto ne uzmete štit vjere i ne odete na krovove, u kuće, na ulice, na trgove, posvuda, pa i na nedostupna mjesta, kako biste donijeli sjeme moje riječi? Ne znate li da je ona užasni dvosjekli mač koji obara moje neprijatelje i koji prekida srdžbe Božje i ljudske?«
U završnim razmišljanjima autor govori o kazni »uskraćivanjem«. Riječ je o činjenici da će ovaj Uskrs crkve u Italiji gotovo sigurno (kao i u Hrvatskoj) biti zatvorene, a Trg i bazilika sv. Petra ne će okupiti hodočasnike iz cijeloga svijeta. »Kako u onome što čini koronavirus ne prepoznati simboličku posljedicu samoizobličenja Crkve?« pita De Mattei. Ipak, »u središtu svijeta nisu neprijatelji Crkve, nego svetci« i konačna je pobjeda u Božjim rukama. »U povijesti djeluju ljudi, skupine, organizirana društva, javna i tajna, koji se protive zakonu Božjemu, koji nastoje uništiti sve što je Bog uredio. Mogu postići prividne uspjehe, ali će uvijek biti poraženi«, rekao je autor. Razmišljanje je završio mišlju na fatimske poruke: »Fatimska nam je Gospa otkrila scenarij našega vremena i zajamčila nam svoju pobjedu. Poniznošću onoga koji znade da ništa ne može učiniti vlastitim snagama, ali i s pouzdanjem onoga koji znade da sve može uz Božju pomoć, ne ustuknimo i povjerimo se Mariji u tragičnom času događaja koji su nagoviješteni fatimskom porukom.«
Kao što je nemoguće zanijekati dosljednost De Matteijeva promišljanja, jednako ga je tako nemoguće bez ograda prihvatiti. Temeljni mu je nedostatak, naime, potpuni izostanak novozavjetne, tipično kršćanske perspektive, nedostatak koji bi autor zacijelo nadišao da je ipak imao malo više povjerenja ne samo u noviju teologiju, nego i u službeni noviji nauk Crkve. Može li se, primjerice, Isusova muka i smrt čitati u kategorijama puke distributivne pravednosti kakvu De Mattei pripisuje Bogu? Istina, bilo je i takvih teoloških teorija otkupljenja. One su ovako razmišljale: Bog Otac savršeno je pravedan, a ljudi su sagriješili; budući da je Bog pravedan, nužno će kazniti grijeh i nepravdu; no budući da je Bog ujedno milosrdan (a kazna neizbježna), kaznu je na sebe preuzeo Sin. No takva je logika posve strana prisnomu odnosu ljubavi između Otca i Sina o kakvoj svjedoče evanđelja, od kojih jedno (po Mateju) izrijekom govori o »većoj pravednosti« Božjoj, a tipično kršćanski »novum« govora o Bogu sažet je u jednoj jedinoj rečenici: »Bog je ljubav.« Isus se na križu doslovno solidarizirao s pravedno osuđenim kažnjenikom. Stoga bi De Matteijevo razmišljanje i dalje sasvim dobro funkcioniralo da je umjesto »kazne«, bez obzira na to što je govor o njoj dio naše tradicije, rabio riječ »opomena«, ili »pouka«, ili »stega« kojom dobri Otac – čiji sudovi i dalje ostaju »veliki ponor« i kadgod tjeraju ljude na teška jobovska pitanja, poput onih o patnji nedužnih – odgaja svu svoju djecu, a posebno Crkvu. Kako, naime, smrt nedužnih pribrojiti Božjim kaznenim mjerama? Što ne kažnjava prave krivce? Ljudska logika pravde i kazne nužno bi dovela u pitanje Božju pravednost.
S druge je strane De Matteijeva logika, kad govori o Božjoj prisutnosti u svijetu, njegovoj brizi za svijet i njegovoj mogućnosti da se služi zakonima prirode i da ih »preskače«, neumoljiva. Bez tih bi pretpostavaka sami temelji kršćanske vjere – utjelovljenje, uskrsnuće i navještaj novoga Božjega svijeta – bili bespredmetni. Zato se prikazano razmišljanje, unatoč svim njegovim spornim točkama, čini prikladnom opomenom da se svatko u Crkvi, u ovoj korizmi obilježenoj koronavirusom, zapita u što polaže svoje pouzdanje, vjeruje li doista u svemogućega i prisutnoga Boga te govori li, riječima i nadasve djelom, »onako pravo« (Knjiga o Jobu) o Bogu i ljudima.
