Dvojbe o obvezatnosti ili neobvezatnosti cijepljenja protiv korone i dalje zbunjuju narod. Počevši od političara i dalje medicinskih stručnjaka (kako stvarnih tako i samozvanih) te brojnih uglednika iz javnoga, kulturnoga, pa i vjerskoga miljea, nude se javnosti proturječne osobne izjave, s argumentima ili bez njih. Ako tomu pridodamo i proturječne izjave koje daju usputno na ulici zapitani anonimni građani, često neinformirani i nekompetentni, koje neki novinari zbog tobožnje brige za »glas javnosti« nekritički nude javnosti, brojni građani nisu više sigurni jesu li većina ili manjina ako se odluče »za« ili »protiv« cijepljenja. Tako npr. neargumentirane poruke: »Ne ću se cijepiti ruskim ni kineskim cjepivom« pokazuju civilizacijsku nesnošljivost, dodatno opterećenu povijesnim pamćenjem o zaostalosti, ali i opasnosti određenih danas već bivših društvenih poredaka. Drugi unaprijed odbijaju američko cjepivo s argumentima da je ono proizvod »interesa kapitala« koji zanima samo profit, a najmanje čovjek. Treći misle da će im se cijepljenjem ugraditi čipovi kojima će sa ugrožavati njihova osobnost i privatnost. Mogli bi se tako analizirati razlozi »za« i »protiv« u beskonačnost.
Međutim, pogledom u prošlost čovječanstva može se zaključiti da je cijepljenje protiv nekada raširenih bolesti (dječja paraliza, boginje, tuberkuloza i dr.) iskorijenilo masovne opasnosti od tih bolesti. Zato uvijek treba imati na umu da je napredak znanosti, napose u području medicine, neovisan od strana svijeta, ideologija i poredaka i da u globaliziranom svijetu znanost utemeljena na etičkim vrijednostima nema niti smije imati granice. Najvažnije je da je »pravo na zdravlje« jedno od temeljnih ljudskih prava. S toga stajališta treba prosuđivati i pitanje obvezatnosti ili neobvezatnosti cijepljenja protiv zaraznih bolesti, pa i korone.
Nažalost riječ »obvezatnost« glede cijepljenja tumači se doslovno, dakle površno, a to je pogrješka koja zbunjuje površnoga slušatelja i čitatelja. Obvezatnost kao pravilo ne znači da se odnosi na sve. Uvijek postoji pravo na iznimke, koje se u medicini pojednostavnjeno zovu »kontraindikacije«. To znači da osobe koje imaju određene bolesti ili neke druge zdravstvene smetnje (npr. alergija) ne smiju primiti određeno cjepivo. Protivnici cijepljenja, tzv. »antivakseri«, bezrazložno proširuju i povećavaju takvu opasnost na sve. Šire se strahovanja od npr. ničim dokazane povezanosti određenoga seruma s autizmom i sl. Posljedice su sve brojnija odbijanja obvezatnih cijepljenja protiv određenih dječjih bolesti, a kada se npr. pojave ospice u djece, više su ugroženi odrasli koji nisu cijepljeni u djetinjstvu.
Kako propust poštovanja obvezatnosti cijepljenja protiv velikih boginja može biti problem za pojedinca (ali i moralni)? Godine 1972. pojavile su se u Kosovu velike boginje (variola), opasna i smrtonosna bolest. Zaraženo je bilo samo 175 osoba, a umrlo 35 osoba. Odmah je proglašeno izvanredno stanje te su uvedene mjere karantene i izolacije, naređena zabrana okupljanja i putovanja te uvedeno obvezatno cijepljenje. Nitko nije sumnjao u odluke liječnika niti se pozivao na povredu ljudskih prava.
Svi koji su u djetinjstvu bili cijepljeni protiv velikih boginja morali su se obvezno ponovno cijepiti, kako bi pojačali svoj imunitet. To je bilo u zajedničkom javnom i općem interesu svih stanovnika države. Epidemija je bila zaustavljena u roku od tri mjeseca. Međutim, i tada su postojali određeni problemi s procijepljenošću, ali samo iznimno. Oni koji nisu bili cijepljeni u djetinjstvu nisu se kao odrasli smjeli cijepiti zbog izvjesnije opasnosti da bi mogli oboljeti. Dakle, već su i tada postojali »ziheraši« protivnici cijepljenja, ponajprije u redovima liječnika. Jedan onda poznat liječnik i prof. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izbjegao je obvezno cijepljenje vlastite djece kako bi ih zaštitio od mogućih alergija, računajući da će procijepljenost većine djece smanjiti opasnost pojave boginja te da će tako po načelu »krda« biti zaštićena i njegova djeca. Liječnikova supruga i majka djece umirala je od straha zbog opasnosti proširenja epidemije boginja u Hrvatsku. Kada je sve prošlo, priznala je da su ona i njezin suprug počinili veliki propust izbjegavanjem obveznoga cijepljenja i da njihovo izbjegavanje cijepljenja vlastite djece nije vrijedilo proživljenoga straha od boginja. Složila se s prigovorom da takvo izbjegavanje obvezatnoga cijepljenja djece bez opravdanih medicinskih razloga nije samo protuzakonito, nego je i nemoralno.
Danas je slična situacija i s proturječnim diskusijama o poštovanju propisanih mjera zaštite i obvezatnosti ili neobvezatnosti cijepljenja protiv korone. Osim toga već i Svjetska zdravstvena organizacija u svojim smjernicama preporučuje i dopušta dovođenje u pitanje pojedenih ljudskih prava uvođenjem određenih ograničenja ako je to potrebno za zaustavljanje širenja bolesti. Isto tako ponovno valja podsjetiti da Ustav Republike Hrvatske, iako u članku 3. propisuje da su sloboda, socijalna prava i prava čovjeka najviše vrjednote pravnoga poretka Hrvatske i temelj za tumačenje propisa, već u člancima 16. i 17. dopušta ograničavanja tih prava da bi se zaštitile te slobode i prava, uključujući i zdravlje. Određena obveza može biti i u naredbi, a ne smo u zabrani. Tako se i u slučaju uvođenja obveze općega cijepljenja naredbom, za sve koji nisu medicinski isključeni, mogu ograničiti određena ljudska prava. Način ograničenja pojedinih sloboda i prava određuje uvijek aktualna vlast. Svako takvo ograničenje mora biti razmjerno prirodi (naravi) potrebe u odnosu na pojedinu konkretnu opasnost (u ovom slučaju: koronu), pa je pretežna odgovornost na Vladi, za sve poduzeto, ali i propušteno. Najmanje je odgovoran narod, što ne znači da smo svi oslobođeni odgovornosti. Svatko je odgovoran ili kriv ako nepoštovanjem odluka vlasti ugrožava zdravlje bližnjih.
