Već više desetljeća o projektu gradnje hidrocentrale u Gornjem Kosinju govore predstavnici vlasti – današnji političari kao i oni u prošloj državi – no čini se da se tek sada ozbiljnije krenulo prema tomu da se stoljetno povijesno mjesto potopi s ciljem da se izgradi hidroelektrana. Počelo je usred ljeta nenajavljenim prekopavanjem 300 godina staroga groblja Mance Draga na kojem još počivaju kosti starih Kosinjana, a i danas se za velikih proljetnih poplava – kada je groblje u Gornjem Kosinju pod vodom – na tom mjestu pokapaju umrli. Mještane je to posebno uznemirilo… Iako malobrojni i stariji, stali su poput Davida protiv Golijata, usprotivivši se narušavanju dostojanstva pokojnika, te su isplivala brojna nezadovoljstva nakupljena proteklih desetljeća. Nezadovoljni su jer su najprije iskopali njihove mrtve, a nisu riješili ni što će biti sa živima. Kosinjani zapravo ne znaju što će biti s njima kada im potope mjesto, kada će se to dogoditi, kamo će se preseliti, kako će im se isplatiti imovina, hoće li dobiti odštetu. O svemu tome slušaju iz medija, a nitko ih, kako kažu, iz Općine Perušić, Ličko-senjske županije, Hrvatske elektroprivrede ni države nikada nije okupio, pitao što misle i imaju li kakav prijedlog… Kosinjani su »žedni« pravih informacija. Osim dopisa koje od vremena do vremena prime poštom, druge komunikacije nema.
»Kada sam stigao u župu ujesen 2017. godine kao mladomisnik, nisam znao za te probleme Kosinjana. No brzo su me mještani upoznali s potapanjem. Zainteresirao sam se za temu, mnogo čitao i informirao se. Zar je zaista u 21. stoljeću potrebno potapati selo i tjerati ljude s njihovih ognjišta da bi se proizvelo nešto električne energije koja se može proizvoditi na mnoge druge načine? Većina ljudi protivi se projektu potapanja sela i prisiljavanju da napuste svoju rodnu grudu. Crkva mora ostati ovdje do kraja, odavde odlazimo zadnji. Kada sav narod ode, tada ćemo i mi otići – to je jasno stajalište«, napominje kosinjski župnik Pero Jurčević, koji je posljednje četiri godine u Kosinju svjedočio i drugim pripremnim radovima za izgradnju hidroelektrane – premještao se vod struje, proširivale su se ceste, a sada se počelo i s onim što je najviše uzrujalo Kosinjane – prekapanjem staroga groblja i ekshumacijom kostiju.
U ljeto su mještani Gornjega Kosinja nakratko uspjeli zaustaviti radove, djelomično i zato što je riječ o župnoj zemlji pa je tamošnji župnik Jurčević zatražio privremenu mjeru obustavljanja radova. No kako je cijeli projekt proglašen strateškim interesom, brzo je pravnim manevrom ta zemlja predana u vlasništvo Općini Perušić te je nastavljeno prekapanje stoljetnih grobova usred šume. Mještane brine što je s tijelima njihovih pokojnika. Dio ekshumiranih kostiju prebačen je u zajedničku kosturnicu u Kosinjskom Bakovcu, ali još tisuću grobova u više mjesta mora biti prekopano. »Kako da znamo kamo prenijeti naše pokojnike kada ne znamo gdje ćemo živjeti«, pitaju se mještani Kosinja te ističu da svaku ekshumaciju i prijenos koji je izvan općine Perušić moraju sami financirati.
Opet su se u subotu prije Svih svetih i Dušnoga dana mještani Kosinja organizirali u mirni prosvjed na groblju Mance Drage te su svoje nezadovoljstvo ekonomski i ekološki nerazumnim projektom te tjeranjem ljudi sa stoljetnih ognjišta manifestirali i natpisima: »Ministarstvo kulture, gdje ste?«, »Kosinj nije na prodaju«, »Potop nije rješenje«, »Ne potapanju«, »Mir mrtvima i živima«, »5 do 12 za spas«. Sve pod budnim okom kosinjskoga župnika Jurčevića koji s narodom dijeli terete ličkoga života, pa tako i onaj čestih poplava koje Kosinj zahvaćaju gotovo svakoga proljeća zbog otapanja snijega s obližnjega Velebita. Upravo te prirodne nepogode, uz Kosinjski most koji spaja Gornji i Donji Kosinj preko rijeke Like te prvu tiskanu knjigu na hrvatskom pismu (glagoljici) – čine Kosinj poznatim i izvan Hrvatske. I ne mire se tamošnji mještani lako s najavom iseljavanja, odvajanja ne samo od njihovih kuća, polja i stoke, nego i osobnih sjećanja i svega onoga što to mjesto već stoljećima čini važnim za nacionalni identitet.
O glasovitosti kosinjskoga kraja svjedoči i ploča na župnoj crkvi u Gornjem Kosinju na kojoj stoji spomen na prvu tiskanu knjigu u Hrvata – Rimski glagoljski misal iz 1483. godine. Kosinj se kao simbol hrvatske kulture pronašao i u Gutenbergovu muzeju u Mainzu, gdje na karti prvih tiskara ponosno stoji i njegovo ime. Hrvatska je na taj način po Kosinju postala važan dio Europe i civiliziranoga svijeta.»Ne ćemo se predati lako. Mislili su da smo mi mala ‘šaka jada’. Drago mi je da je Crkva stala iza nas te da imamo potporu Biskupije. Rođen sam u Kosinju, živim u Kosinju, ja iz Kosinja ne idem. Vjerujem da se naše mjesto ne će potopiti«, kaže Nikola Prša (57), kojega Kosinjani znaju po nadimku Paja. »Svakomu čovjeku koji malo prati situaciju u cijeloj Europi, pa i svijetu, jasno je da se danas ljudi bore za svaki centimetar ekološki očuvanoga prostora. Država ne bi trebala i ovo malo stanovništva u Lici raseljavati kada postoje barem tri varijante da se Kosinj ne potopi radi proizvodnje struje. Rješenje je niz malih hidroelektrana, potom vjetroelektrane, solarna energija. Ako bude imalo razuma, potapanje Kosinja ne će se dogoditi«, rekao je Prša.
Svjedoči da posljednjih godina žive na čekanju, a sve zbog najavljene gradnje hidroelektrane. »Odmalena sam slušao kako su govorili: ‘Vi ćete se seliti.’ Zato se nije ulagalo ni u infrastrukturu, ni u ceste, bila je zabrana gradnje, mnogi su i odustali od obnove svojih kuća. No to je bilo dodatno opravdanje da se ne ulaže u naše područje«, kaže Prša, koji svjedoči i da je teško zaposliti se u mjestu. Zbog prometne nepovezanosti djeluju kao »slijepo crijevo« Like. U mjestu nemaju ni vodovodnu mrežu…
Oko pitanja potapanja i sudbine tamošnjih ljudi nedavno su se ujedinili i svećenici Gospićko-senjske biskupije koji su zajednički potpisali apel u kojem upozoravaju da bi se potapanjem izgubila i bogata kulturna baština. »Biskupiju je zanimalo koliko je ljudi protiv preseljenja. Prikupio sam 450 potpisa onih koji imaju vlasništvo ili suvlasništvo u Kosinju. U Gornjem Kosinju živi tek 80-ak ljudi. Drago mi je da su i drugi svećenici iz Gospićko-senjske biskupije odlučili pokazati kolegijalnost. Jer nije mala stvar – ni za biskupiju, ni za vjernike – da se potopi jedna župa«, kaže župnik Jurčević, koji ističe da bi toranj župne crkve sv. Antuna Padovanskoga, vrijedan kulturni spomenik, virio iznad jezera i kada bi poplavili cijelo mjesto jer je riječ o najvišoj točki u mjestu.
Da ima ljudi koji su ipak spremni iseliti se svjedoči Magdalena Benčić (37), koja kaže da bi otišla, ali ne uz ovakve uvjete. Spominje se i da je u Perušiću pri kraju izgradnja stambene zgrade sa 28 stanova namijenjenih Kosinjanima koji nemaju riješene imovinskopravne odnose. »Imam trojicu sinova. Lijepo je ovdje, djeca mogu gdje hoće, ne treba se bojati da će otići na cestu. No ima i teškoća: pošta radi svaki drugi dan, nema trgovine, dođe pokretna autom tri puta tjedno. Preselila bih se da mi adekvatno nadoknade sve što imam – zemlju, šumu… No problem je što nema informacija pa sam i ja zato potpisala apel«, kaže Magdalena Benčić, koja ima OPG i drži ovce.
Jedna od rijetkih prilika u kojima su Kosinjani mogli razgovarati s investitorima bilo je kod geodetske izmjere, kada su predstavnici gruntovnice utvrđivali površinu i vlasništvo budući da su vlasnički papiri neažurirani. Tako su sugovornici i došli do informacije da će se navodno oranice prodavati za 12 kuna po četvornom metru, a za građevinske će se objekte dobivati 300 eura po kvadratu. Ali, opet, sve je na razini priče…
Nedaleko od Kosinja smješteno je akumulacijsko jezero Kruščica, izgrađeno 1971. godine, radi kojega je također potopljeno jedno selo, a kako nam kažu sugovornici – ljudi su prošli loše, raselili su se u Gospić, Slavoniju, Zagreb… »Iako su obećali da će se opskrba električne energije u nas u Kosinju time poboljšati, mi kod svakoga jačega vjetra ostajemo bez struje. Također su najavljivali da će rjeđe biti poplave na našem području, no ni to se nije pokazalo istinitim«, napominje pastoralni vijećnik Nikola Pintar (57), koji s dvojicom sinova i suprugom živi u Gornjem Kosinju te uzgaja 100 ovaca, 40 krava i teladi, sadi krumpir…
»Nezamislivo nam je živjeti negdje drugdje. Kosinj je za nas centar svijeta. Većina je ljudi protiv toga i ne želi razmišljati da će se to dogoditi, ne žele ići. Ima onih koji kažu da će, ne prođe li projekt, mnogi izgubiti radna mjesta, ali mi gubimo svoj život«, kaže Pintar, jedan od 80-ak stalnih stanovnika Gornjega Kosinja.
