Svečanom akademijom i znanstvenim skupom »Migracije albanskoga naroda u Republici Hrvatskoj« u ispunjenoj dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga pastoralnoga instituta na zagrebačkom Kaptolu sredinom studenoga proslavljen je veliki događaj u zajedničkoj povijesti albanskoga i hrvatskoga naroda – 30. obljetnica uspostave Albanske katoličke misije u Hrvatskoj. Velika je svečanost bila dio Dana Majke Terezije, već tradicionalnoga okupljanja albanskih katolika koje kulminira u dvorani »Vijenac«. Nije stoga nedostajalo povoda da za razgovor zamolimo prizrensko-prištinskoga biskupa Dodëa Gjergjija, koji je kao mlad svećenik došao pred kardinala Franju Kuharića s idejom osnivanja albanske katoličke misije, koja je i realizirana 7. studenoga 1991.
»Rado dolazim u Hrvatsku jer gotovo je cijeli moj život povezan s Hrvatima. Prije svega, rođen sam u blizini Letnice, svetišta Majke Božje Letničke, gdje su živjeli Hrvati. Zatim, studirao sam na Kaptolu, kao student teologije i filozofije. Kao mlad svećenik bio sam i misionar albanske katoličke misije ovdje u Zagrebu. U to vrijeme, prije 30 godina, kupio sam kuću u kojoj je danas sjedište naše misije u Babonićevoj ulici, zatražio sam da Zagrebačka nadbiskupija dadne pravnu osobnost našoj misiji i organizirao sam naše ljude… Tako da ne samo rado dolazim u Hrvatsku, nego uvijek kada dolazim osjećam se kao kod kuće. Iako nisam Hrvat, nego Albanac, tu se osjećam kao među svojima«, rekao je biskup Gjergji.
S njegovim osjećajem bliskosti s hrvatskim narodom bez sumnje mogu se poistovjetiti i mnogobrojni Albanci koji već generacijama žive u Zagrebu i drugim hrvatskim sredinama. No danas su stvari ipak drugačije nego u vrijeme njegove mladosti, napominje biskup Gjergji, pogotovo u smislu crkvene povezanosti. »Više sam puta rekao, i biskupima i svećenicima i prijateljima, nemojte nas više gledati kao one jadnike kojima treba pomagati. Gledajte nas kao partnere, na mogućnost zajedničkoga djelovanja za dobrobit obaju naroda, obiju Crkava. Nismo mi više ti koji nemaju kamo, jer sada preko Albanije idemo izravno u Rim. Ne znam koliko je čitateljima poznato, ali iz Tirane svaki dan idu tri-četiri leta za Rim, a Zagreb – Priština nema ni jedan let.«
Prošlo je više od jednoga desetljeća od osamostaljenja Kosova. Katolička Crkva, koja je brojčano zapravo manjina na Kosovu jer okuplja oko 50 tisuća članova, aktivno je uključena u proces izgradnje društva. »Nama je najvažnije očuvati ljubav prema našemu narodu, prema budućnosti i prema potrebitima bilo koje pripadnosti. Ustvari mi smo to činili i prije rata, i za vrijeme rata, pa to činimo i sada. Važno je da se nikada nismo solidarizirali s vlašću niti smo se bavili politikom, jer to nije domena našega djelovanja. Na nama je da se zauzimamo za dobrobit našega naroda, a među ljudima želimo biti glas dobre volje, savjesti i moralnih vrjednota, pozivajući ljude na razum i savjest«, objašnjava prizrensko-kosovski biskup.
Crkva je pridonijela poratnoj obnovi, pomažući u izgradnji prometne infrastrukture, gradnji škola i vrtića… Velik doprinos na socijalnom planu kosovskomu društvu daje i Caritas, no on je izgrađen kao međureligijska ustanova, pojašnjava biskup Gjergji. Naime, od 700-tinjak ljudi koji rade za Caritas na Kosovu 90 posto njih pripada muslimanskoj vjeri. No oni poštuju kršćanske crte djelovanja, napominje sugovornik. »To su zapravo Albanci islamske vjere. Niti oni dolaze k nama kao muslimani niti ih mi uzimamo kao takve, nego kao naše Albance koji su spremni raditi na području našega karitativnoga djelovanja.« Crkva je aktivna i u odgojnom području, svjedoči sugovornik.
Pod okriljem Katoličke Crkve rastu i četiri osnovne i srednje škole, koje su također otvorene svima. »Ima i đaka i profesora koji su muslimani jer naše škole nisu namijenjene samo katolicima nego su otvorene prema svim ljudima«, rekao je biskup Gjergji.
Albanija u vrijeme diktatora Envera Hoxhe slovila je, uz komunističku Kinu, kao jedna od najviše ateiziranih država. Prema službenim proglasima tada je bilo više od 90 posto stanovnika ateista. Kosovo, kao dio komunističke Jugoslavije, također se suočavalo s ateizacijom. »Prema popisu stanovništva kod nas je ateista jako malo. Albanci su po svojoj naravi vjernici«, ističe prizrensko-prištinski biskup. Pojasnio je da u islamskoj zajednici praktičnih vjernika zapravo nema mnogo, oko 10 posto, a katolička zajednica ima oko 70 posto katolika koji redovito prakticiraju vjeru. »Albanac se jako teško deklarira kao ateist. Većina Albanaca vjeruje da postoji jedan Bog i nije im puno stalo je li on kršćanski ili islamski, za većinu je bitno da Boga ima«, dodaje biskup Gjergji.
Svako malo i do hrvatskih medija dolaze snimke različitih napetosti na sjeveru Kosova. No tamo se živi, radi i napreduje, a gledajući sadašnje stanje u odnosu na prošlost, postignut je velik napredak, bilo da je riječ o narodu, bilo o Crkvi ili cijelom društvu, iako je prije dvadeset godina sve bilo izgoreno i srušeno, pojašnjava sugovornik. Sjever Kosova pak, kao mjesto nemira, jest prije svega politička stvar. »Kada Beograd želi pokazati da ima što reći o Kosovu, nešto se počinje događati na sjeveru. Onda i kosovske političke vlasti čine istu pogrješku jer kad im treba potpora javnoga mnijenja ili kada žele demonstrirati neovisnost države, poduzimaju intervencije na tom području. To je žalosno i ti ljudi su tamo ostali u beznađu. S toga je potrebno da Beograd pusti te ljude na miru, kako bi se mogli integrirati u novu realnost na Kosovu, a na kosovskim vlastima ostaje omogućiti tim ljudima da uživaju sva prava i da ih integriraju u socijalni, ekonomski i politički život kosovskoga društva«, pojašnjava biskup Gjergji.
Pojam dobre plaće na Kosovu kreće se oko 400 eura, a prosječna je plaća 300 eura. Proces iseljavanja mladih i obitelji u druge zemlje zahvaća i Kosovo. »Treba reći, nije problem u tome što naši ljudi odlaze, nego što u zapadnim zemljama manjka ljudi. To je posljedica nerađanja djece u zadnjim desetljećima. Stoga sada teže uzimati naše obitelji. Bolno je i žalosno sve to, ali ne možemo jadikovati i ne trebamo trošiti preveliku energiju u sprječavanju onoga što nije u našoj moći. Ljudi su uvijek tražili bolji život za sebe i bolju budućnost za svoju djecu. I hodali su za tim od sela do sela, od grada do grada, od države do države«, objašnjava biskup Gjergji i zaključuje: »Uvijek se pitam kako je moguće da su se ljudi s tolikom radošću i s entuzijazmom vraćali u zapaljene domove poslije rata, a sada tako žalosni i potučeni bježimo iz uređene kuće, iz urednoga dvorišta, i kako imaju snage jednostavno zaključati vrata i ići prema nepoznatomu. To je žalosno. I nemamo odgovor. Ali nama ne preostaje drugo nego da molimo Boga za njih i služimo svim srcem onima koji ostaju te im s puno ljubavi nastavimo davati radost Duha Svetoga.«
