Pavlovci, pitomo i lijepo slavonsko selo novokapelačke općine i filijala gornjolipovačke župe, nekada je pucalo od života i orilo od pjesme. Danas je ono tiho, s puno praznih kuća i samo 24 stanovnika. Priča poznata i prisutna i u drugim selima Slavonije. Pretprošle godine, nakon punih sedamnaest godina, u Pavlovcima je rođeno dijete. Bila je to radost za cijelo selo.
Priroda se okitila proljetnim bojama u Pavlovcima, a na jednoj kući – potkova. Ondje boravi kovač Antun Babić, koji sve rjeđe kuje, ali još je tu i otvara vrata svoje kovačnice svakomu potrebitomu kovačkih usluga i putniku namjerniku koji je došao razgledati kovačku radnju. Ondje sve tiše odjekuju kovački alati i sve slabije tinja nekad »goropadna vatra« bez koje se nije moglo raditi.
»Moj pradjed Tomo bio je kovač, poslije njega djed Pavo, pa otac Antun. Iako sam ja rođen na sv. Luku – i meni nadjenuše ime Antun. Od malih nogu sam učio od otca i kad on više nije mogao kovati, nastavio sam«, kazuje Antun.
U toj kovačnici potkivali su volove i konje, okivali kola, kovali lemeše i obavljali sve druge kovačke usluge. Riječ je o teškom poslu, ali Babićevi su ga voljeli. Priča Antun Babić o postupku pravljenja željeznih potkova, koje su onda grijali, savijali i »štimali« prema kopitima. »Kovački obrt bio je tražen. Kočijaši su dolazili s konjima i volovima preko brda iz Brodskoga Drenovca, Komorice, Matičevca i drugih sela. Nije bilo aparata za varenje ni flekserica, varilo se i sve drugo obavljalo ručno, sami kovači su proizvodili ugljen za kovačku vatru.« Naporno, ali Antun je volio taj posao. »U vrijeme kad su moji djed i otac kovali, bilo je još kovača, družili su se, pričali o poslu, posjećivali sajmove ‘Klaru’ i ‘Matijevo’ u Novoj Kapeli, razgovarali s poljoprivrednicima.«
U razgovor i sjećanja uključila se Antunova supruga Janja. Nekad je bila teško bolesna, ali sve je predavala Bogu i, kaže, samo ju je vjera održala u tim danima i mjesecima borbe za zdravlje. Danas je još vedra, živahna, sve može raditi i zahvalna je Bogu što joj je vratio zdravlje. »Da vi znate kako se u našoj kovačnici nekad šalilo, kako je bilo smijeha, prepričavanja zgoda iz svakodnevnoga života. Posao je bio težak i iscrpljujući, ali po završetku bilo je lijepih trenutaka, divana i šale«, priča Janja. »Sjećam se i kad su naše njive odjekivale pjesmom. Sad, Bože mi prosti, čovjeku nije ugodno samom proći kroz polje: nema nigdje nikog. Kad se samo sjetim koševine: oštre kose, veseli kosci, cijeloga bi dana kosili, a onda navalili na šunku, kulen… I sama sam pravila užad i snopove, radovala se žetvi i kad vršalica prođe selom. Onaj tko je vršio pšenicu mogao je računati na susjede, sve se brzo, zajedno i rado obavljalo, uz pjesmu, ali i zahvalnost Bogu za dobar urod, a toga je bilo gotovo svake godine. Seljak je, uz Božju pomoć, uživao u plodovima njive i svojih ruku.«
Janja se još nosi šokački. Sjeća se kad je selo »vrilo« od života, pamti kirvajsko kolo na Duhove pred crkvom, cure i momke, koji su stizali u selo sa svih strana. Cure bi se »ponavljale« u novo ruho, koje se, iako se teško živjelo, moralo nabaviti do kirvaja. Ona je rođena u Pavlovcima, ondje se i udala, a Antun i ona zagledali su se čuvajući stada. Pamti ona i čorde kroz selo, stada ovaca, pjesme koje su se orile, a jeka ih nosila po okolnim brdima. Nisu joj izblijedjela ni sjećanja na zimske dane, kad bi se sanjkali niz brda skroz do sela. Bilo je padanja, prevrtanja, vriske, lijepih uspomena. »Više smo se Bogu molili i Boga se bojali. Bilo je više odlaska u crkvu – u našu kapelu i u središte župe, u Gornji Lipovac. Ni Bog nas nije zaboravljao: davao nam je sve što smo trebali, zdravlja i blagoslova«, ističe Janja.
Antun dodaje da je bilo više zajedništva, razgovora, svi su o svima znali sve, pomagali si. Janja kaže da mladi danas više »tipkaju« po mobitelu i kompjutoru nego razgovaraju. Udaljit će se, otuđiti, kaže, a voljela bi ona da očuvaju uspomene na svoj kraj, tradiciju, način života i ljepotu sela.
