Svaki dan ljudi drže novac u ruci, ali rijetko razmišljaju o autorima, premda se baš Hrvatska može pohvaliti lijepo dizajniranim kunama. Međutim, za nove dizajnirane kovanice još se vode polemike. Nedavno je u Jutarnjem listu objavljen razgovor koji je vodila Romina Peritz, a stranice su ugostile kreatore hrvatske kune, koji su govorili o pedantnosti i ozbiljnosti pristupa oblikovanju novca. Naime, prvi put kad se dizajnirala kuna pozvani su Kuzma Kovačić, Kosta Angeli Radovani, Kažimir Hraste, Želimir Janeš, Velibor Mačukatin, Damir Matušić i Stipe Sikirica, koje je imenovao predsjednik Tuđman.
U razgovoru s novinarkom autor Kovačić je rekao: »Svi danas samo govore dizajn, dizajn, kompjutori i eto nam dizajn.« Prijedloge za hrvatske eure opisao je kao ružne dosadne, hladne, kao žetone iz kockarnice. »To je stvarno katastrofa. To je jedna gravura na temelju neke fotografije, kompjutorska, izgrebeno nešto u metalu, nema nikakvoga likovnoga utemeljenja. Pa sad, ako će raditi kovanice kao žetone, one cirkuske ili već koje jesu u onim aparatima za kockanje, ako je to novac, to je stvarno srozavanje u stručnom, umjetničkom smislu neke ljepote. To je ružno kao što je i euro ružan i hladan. Pa nije nama isto gledati naše povijesne velikane i tamo neke europske zidine, tko zna čije. Što će nam to? Što to ima veze s našim identitetom, životom? Novac tu nema puni smisao. On nije samo platežno sredstvo, nego stvar identiteta i suvereniteta. Ne znam zašto se požurilo s time. Meni se to čini posve izvan pameti.« Upravo je Kovačić pobijedio sa svojim rješenjem 1993. godine na pozivnom natječaju za izgled kovanice kune, u doba kad je odlučeno da kovanice oblikuju kipari. »I zato su te naše kovanice lijepe, a to nisu samo moje riječi i moj dojam, to je tako priznato u stručnim, numizmatičkim, bankarskim časopisima u svijetu. Naš je novac jedan od najljepše oblikovanih«, rekao je Kovačić. »Životinje i biljke prikazao sam živima. Dakle, ne kao neke iz herbarija, nego baš životne, žive. Modeli su u procesu pripreme dodatno bili prilagođeni za kovanje«, sjeća se kipar. »Malo se u tome«, kaže, »izgubila ona ljepota kiparskoga rada, malo je bilo ukrućeno, ali ipak je to ostalo to. Ti modeli koji su bili izrađeni kiparovom rukom lijepe su stvari, lijepa djela u likovnom smislu, a ovo danas su žetoni.«
Kovačića najviše u svemu sablažnjava odluka da se ukine kuna i uvede euro. »Meni se čini da se prešlo na euro ne zbog ekonomskih i bankarskih prednosti, nego zato da se ukine kuna! A ja za to imam argumenata. Mnogi su se i javno o tome očitovali, smeta im ta kuna.« Ta stajališta, tvrdi Kovačić, nisu od jučer. »Bio sam pozvan na 20. godišnjicu kune u Arheološki muzej, ali jako me to sve skupa rastužilo tada. Svi su se radovali ukidanju kune umjesto da obilježe tu važnu godišnjicu. To su pripremali već tada. Nije mi bilo drago ni kao autoru kovanica ni kao Hrvatu, državljaninu Republike Hrvatske.«
O kreiranju kune govorio je i kipar Kažimir Hraste. »Bio sam u Splitu, bio je rat, nije bilo struje, radio sam noću pod petrolejkom. (…) A zašto se danas događaju situacije da su autori optuženi za plagiranje? Zato što nema uloge kipara, odnosno umjetnika koji predložak pretvara u nešto drugo. Sve se radi u photoshopu, nema ljudske komponente. Vidi se i nedostatak školovanja kod tih dizajnera, njihov pristup je samo copy-paste, nema izvornosti.«
U Večernjem listu Dijana Jurasić donijela je zanimljiv tekst u kojem stoji da bi se potomcima iseljenika u Argentini isplatilo raditi u sezoni u Hrvatskoj, a čini se da se u Hrvatsku žele doseliti desetci tisuća mladih iz Južne Amerike. Novi fenomen koji je posljedica pandemije i oštrijih režima u koronakrizi doveo je do toga, rekla je novinarkina sugovornica dr. Marina Perić Kaselj, koja je na čelu Instituta za migracije i narodnosti, da su neki potomci iseljenika s cijelim obiteljima iz Kanade i Australije došli živjeti u Hrvatsku. Potomci iseljenika iz Argentine tvrde da bi im se zbog goleme inflacije u toj zemlji isplatilo čak i sezonski raditi u Hrvatskoj. Što se tiče studenata, potomaka iseljenika iz Južne Amerike, problem je što u Hrvatskoj nedostaje sadržaja na španjolskom jeziku pa zato mnogi odlaze u Španjolsku. Tvrdi da, sudeći prema novim istraživanjima na kojima je radila, postoji velik interes doseljavanja u Hrvatsku treće i četvrte generacije potomaka iseljenika, osobito visokoobrazovane populacije iz Južne Amerike i Australije. Smatra da je riječ o nekoliko desetaka tisuća obrazovanih mladih ljudi koji bi željeli doći živjeti u Hrvatsku.
No pitanje je može li Hrvatska privući strane studente i potomke iseljenika, a ne samo niže obrazovane radnike, jer druge razvijene zemlje selektivnom imigracijskom politikom itekako vode računa da privlače mlade obrazovane ljude. Pritom prednjače Irska, Britanija, Francuska i Njemačka. Bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš ističe da su u vrijeme kada je vodio Bolonjski proces mnoge zemlje, uključujući i susjedne Sloveniju, Austriju i Mađarsku, vodile politiku privlačenja stranih studenata. Da bi i Hrvatska mogla privući i strane studente, treba razviti studije na engleskom jeziku jer mladi danas ne će trošiti vrijeme na učenje hrvatskoga jezika. U tome je, rekao je dr. Bjeliš, najuspješniji studij medicine na engleskom jeziku u Zagrebu, dijelom i zato što su školarine znatno niže u odnosu na zapadne zemlje.
