Grof Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan smaknuti su odrubljivanjem glave 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu u 9 sati ujutro voljom kralja i cara Leopolda I. Nažalost, pijani krvnik nije to znao učiniti kako valja pa su i u tom strašnom času proživljavali agoniju. Taj tragični događaj duboko je obilježio hrvatski narod i hrvatsku povijest. Nije to bilo smaknuće samo dvojice istaknutih velikaša vodećih obitelji hrvatskoga plemstva – bio je to kraj jedne etape hrvatske povijesti, u kojoj su Šubići, poslije nazvani Zrinski, a s njima i Frankopani sve od 12. stoljeća imali glavnu riječ u kreiranju ne samo političkoga i vojnoobrambenoga, nego i gospodarskoga, pa i kulturnoga života Hrvatske.
Pali su zbog onoga što se sve do danas naziva »urotom«, iako je opravdano govoriti o političkom pokretu za emancipaciju Hrvatske. Naime, nakon Leopoldova sramotnoga dvadesetogodišnjega mira s Turcima, sklopljenoga 1664. u Vašvaru, na opću konsternaciju europskih činitelja koji su se ponadali da će se Europa doskora lišiti turske prisutnosti, Nikola i Petar Zrinski stavili su se na čelo borbe za samostalnost i državnost Hrvatske. Kad je Nikola iste godine stradao u lovu, pokret je preuzeo Petar, a poslije se u nj uključio i mladi Frankopan. Obećanjem da im se ništa ne će dogoditi namamljeni su u Beč, zatočeni i na smrt osuđeni. Imanja su im razgrabljena, a oba roda zatrta.
Danas se zrinsko-frankopanski dan u Hrvatskoj obilježava kao državni spomendan, posebice svečano u Čakovcu, koji je, uz Ozalj, očuvano sijelo Zrinskih u Hrvatskoj. Njihova imena nose vojne škole i postrojbe, pjevački zborovi, klape, škole, športska i kulturna društva te mnoge ulice, trgovi, pa i naselja diljem Hrvatske, ali i izvan nje. Njihove likove nosila je negdašnja papirna novčanica od pet kuna. I Dan hrvatskih političkih zatvorenika obilježava se 30. travnja.
Neka Hrvati ne zaborave ljude koji su robijali i dali glave za njihovu slobodu. Ali živi sretno, pa makar i skromno, samo onaj tko svoju domovinu kao majku zna zahvalno cijeniti i voljeti. Njihov nam poklik »Navik on živi ki zgine pošteno« ne ostaje samo spomen poštenoj smrti, nego i poštenu životu. (L)
