Turizam polako, ali sigurno uništava hrvatsku ekonomiju. Možda se to čini paradoksalnim ili preuveličanim, ali sasvim je logično za državu koja je u svjetskom vrhu po udjelu turizma u BDP-u, i koja većim dijelom od navedenoga živi. Život na račun turista okosnica je ovdašnje rentijerske ekonomije, one koja se u svim udžbenicima promatra i opisuje uvijek negativno, sa sumnjom.
Naime, kad se zemlja pretjerano oslanja na turiste kao najvoluminozniju pipu nacionalnoga dohotka (umjesto da razvija raznoliko i uravnoteženo gospodarstvo), turizam funkcionira kao oblik rente. Renta je prihod što ga netko muze na temelju vlasništva ili naslijeđa, bez poduzetničkoga angažmana, bez dugoročno važnih ulaganja. Novac se slijeva eksploatacijom prirodnih ljepota i geografskoga položaja, a investicije u proizvodnju, obrazovanje, znanost ili tehnologiju su suvišne. Ne trebaju. Stvara se iluzija da se nešto ulaže jer se početkom sezone u apartman ugradi jača klima s više kilovata i izbetonira još jedno parkirališno mjesto, ili se u more istovari dvadesetak šlepera šljunka na novonastalu »prirodnu« plažu.
Renta je nezasluženi dar s nebesa jer nitko nije birao iz čije će se utrobe roditi. Nekomu svjetlo dana svane u Plitvičkim jezerima, a nekomu samo sto kilometara dalje, u Glini. Oba naslijede djedovinu, ali prvomu novac kaplje sam od sebe, a drugi mora žestoko napregnuti i mišiće i moždane vijuge da bi zaradio samo djelić onoga što prvi (pogrješno) smatra da je sam samcat uprihodovao. A kad se pojedinačne priče ljudi iz Plitvica i Gline promatraju izdaleka, odnosno kad se perspektiva podigne na makrorazinu, uočava se zanemarivanje važnosti proizvodnje, inovacija i obrazovanja u nacionalnom gospodarstvu.
Osim ignoriranja potrebe investiranja u raznoliku proizvodnju, smanjena ulaganja u ljudski kapital još su jedna negativna strana rentijerske ekonomije; fokus na prirodno blago dovodi i do nebrige za obrazovanje. Nije potreban fakultet da bi se rentao apartman, što stvara brigade neobrazovanih, a prepametnih. Mudrijaši heklaju stotine pričica zašto ne plaćaju poreze, zašto ne izdaju račune, zašto ne prijavljuju goste. Lako dostupan novac čini izlišnim razvoj snažnih institucija (one samo smetaju i koče betoniranje) i otvara put korupciji i zloupotrebi položaja. Nema odgovornosti prema zajedničkomu, prema općemu dobru, jer svatko promatra samo svoj ZK izvadak. Neizdavanje i muljanje s računima (osobito na otocima) je pravilo; država se potkrada na svakom koraku, a potom se 5. kolovoza izvije zastava i rogobori kako država ne funkcionira.
Socijalna nejednakost vrije jer su prihodi od turizma koncentrirani u rukama onih koji bogatstvo već imaju: kupovati i održavati skupe nekretnine može samo onaj tko već ima novca. Lokalni ljudi, ako nisu obdareni naslijeđem, ne mogu si priuštiti normalan život, nego moraju bježati na periferiju. Dijelom iz komfora, a dijelom zbog visokih cijena usmjerenih k cijeđenju turista, domaći živalj ne želi raditi poslove koji nisu nadprosječno plaćeni, a stranci koji to žele – smetaju im.
O utjecaju na okoliš da se i ne govori; cementiranje svakoga busena trave, divlja i prekomjerna izgradnja bez infrastrukture i urbanističkoga plana (pa naknadna legalizacija) ugrožavaju atraktivnost odredišta, ali malo tko razmišlja o unucima i praunucima. No problemi nastaju kad se sve stavlja na jednu kartu, a ta karta ne prolazi. Oslanjanje na turizam dovodi do izostanka diversifikacije, a to čini ekonomiju osjetljivom na vanjske šokove poput globalnih kriza, volatilnosti ili fluktuacija te političkih i drugih nestabilnosti.
Iako rentijerska ekonomija temeljena na turizmu pruža kratkoročne financijske benefite, na duge staze ne donosi ništa dobroga. Hoće li ovdašnji narod naučiti nešto prije negoli vlastitom glavom udari o zid?
Pri kraju još jedne turističke sezone zbrajaju se brojke, trljaju se ruke. Uspješna turistička sezona PR magijom pretvara se u politički uspjeh, kao da je ministar osobno glavom i bradom šarmirao tisuće Čeha i doveo ih u Tučepe. A u Tučepima i naokolo posijane zamke…
Turističke su zamke objekti ili destinacije koji su stvoreni s ciljem eksploatacije došljaka. To su mjesta koja pružaju preskupe usluge, zabavu, hranu, suvenire i druge proizvode namijenjene nesretnicima koji su se našli uhvaćeni u zamku. Mnogi se u tom kontekstu počnu snebivati i pozivati na ponudu i potražnju, kao da su to kozmičke sile nad kojima ljudi nemaju utjecaja, pa blebeću da je previsoka cijena posljedica tih »sila« i da se ništa tu ne može. Kao, tko ne će kupiti – ne mora. No stvari uopće nisu tako jednostavne.
Cijene beskorisnih predmeta
Te zamke ciljaju na ranjivost i slabost turista koje ne proizlaze samo iz njihove neukosti, nespretnosti ili loše informiranosti, nego i iz složenih socijalnih, kulturnih, pa i psiholoških faktora. Čovjeka se gurne u poziciju gdje se osjeća primoranim sudjelovati u lokalnim običajima, izbjegavati neugodnosti ili jednostavno mora opravdati uloženo vrijeme i novac u putovanje. U takvim je okolnostima oslanjanje na principe ponude i potražnje cinično – tržišni mehanizmi tu ne funkcioniraju u svom punom obujmu jer se turisti nađu u situacijama koje im ostavljaju malo ili ništa prostora za izbor.
Primjer mogu biti suvenirnice u najprometnijim turističkim zonama. Cijene beskorisnih predmeta napuhane su do grotesknih razina jer se računa na emocionalno-psihološku komponentu: turist »mora« nešto kupiti kao uspomenu, a te porive iskorištava ponuda koja zna da kupci nemaju vremena za traženje alternative. Cijene u restoranima i kafićima također prkose logici normalnoga tržišta jer se računa na to da posjetitelj izdaleka ne će uspoređivati cijene s lokalnim normama. Privremeni gubitak orijentacije olakšava vlasnicima lokala zadržati previsoke cijene, računajući s time da je malo vjerojatno da će gost ponovno doći ili znati za jeftiniju opciju dvije ulice pokraj. Također, računa se na spremnost za plaćanje »posebnoga iskustva« koje se tobože ne može kupiti kod kuće. Kamo sreće da se za previsoku cijenu zaista i uživa »posebno iskustvo« – u pravilu se dobiju industrijski proizvodi kupljeni po diskontnim cijenama i potom preprodani s perverznim maržama.
Turist koji se pravi da to nije
Pamet u džepu
Lekcija svim traperima u Hrvatskoj glasi: ako je nešto čak i prolazilo prije, ne će i ubuduće. Turističke zamke nastaju zbog informacijske asimetrije između kupaca i tržišta. Osoba koja je u cipelama potražnje nema iste informacije kao i osoba koja je u cipelama ponude (otud »asimetrija«), što stvara mogućnost izrabljivanja potražnje od strane ponude. Ako se računa s time da se gost oguli, i da je pritom nebitno što se on više ne će vratiti, zaboravlja se da živimo u informacijskom dobu. Danas postoje informacijske mogućnosti koje nikada prije u povijesti čovječanstva nisu postojale, a s time premnogi domaći rentijeri ne računaju jer žive u prošlosti. Svaki turist u džepu ima uređaj s kojim može vrlo brzo, jeftino i jednostavno provjeriti kakva je reputacija destinacije, koje su ocjene prethodnih korisnika, kakve su cijene i kvaliteta usluge, i doznati štošta drugoga. Stoga može unaprijed odlučiti da ne će uskočiti u zamku i da će radije zaobići destinaciju nego plaćati nerealne cijene.
Lova lokalcima
Uz turističke zamke blisko je vezan još jedan pojam. Prekomjerni turizam (eng. overtourism) fenomen je koji pogađa mnoge svjetske destinacije, pa tako i Hrvatsku, a odnosi se na situaciju u kojoj broj turista premašuje kapacitete odredišta – ne samo u smislu infrastrukture, nego i u smislu društvene i ekološke održivosti. Problem nije samo u gužvama, nego u degradaciji kvalitete života lokalnoga stanovništva, uništavanju okoliša i tenzijama između furešta i domaćih. Kratkoročna zarada zasljepljuje dugoročne negativne posljedice. Dubrovnik se posvuda po svijetu navodi kao tipičan slučaj prekomjernoga turizma. Grad koji je odavna magnet za posjetitelje suočio se s najezdom nakon što je poslužio kao kulisa za globalno popularnu TV seriju. Iako je to donijelo dodatnu lovu lokalcima, dalekosežne su reperkusije već sad na pomolu. Golem je pritisak rastućih cijena stanovanja, infrastruktura se ne može nositi s opsadom, a kulturno nasljeđe haba se kao i dignitet grada.
Pohlepa postaje kronična bolest jadranskih turističkih destinacija. Kad počne sezona, cijene se dižu do apsurda, navigirane ponajprije kompasom brzoga profita. U dva mjeseca želi se uprihoditi koliko drugi uprihode radeći cijelu godinu. Zgrće se brzo i obilno, kao da nema sutra, ne razmišljajući o posljedicama. Otvoreno se pokazuje nebriga o tome hoće li se gost vratiti. No turizam nije jednokratna potrošnja, nego proces koji ovisi o povratku gostiju, o dobrim recenzijama i o reputaciji odredišta. Kad turisti shvate da su ošišani, njihovo sljedeće ljetovanje bit će stotinama milja daleko.
Ispuše li se patriotizam…
Ekonomisti često ističu potrebu za održivim turizmom koji se temelji na kontroli broja posjetitelja, zaštiti okoliša i očuvanju kulturne baštine. No to sa sobom nosi i svojevoljno odricanje od dijela prihoda, na što gramzivi nikako nisu spremni. Destinacije koje ignoriraju tu potrebu riskiraju degradaciju, što već sada počinje rezultirati gubitkom interesa posjetitelja i egzodusom lokalnoga stanovništva. Hrvatska doista ima prirodne ljepote vrijedne posjeta (koje se nemilice betoniraju), ali mantra »ko to more platit« i tvrdnja da toga ima samo kod nas prolaze samo kod nekoga tko nije putovao. Ispuše li se patriotizam na podnošljivu razinu, valja uvidjeti da i druge zemlje itekako imaju i prirodna bogatstva i kulturnu baštinu, odnosno da se za isti novac drugdje nerijetko može dobiti više. Sa svojim malim gradovima i krhkim obalnim ekosustavom hrvatski bi građani morali pažljivije balansirati između obijesne pohlepe i očuvanja resursa.
Ima li svjetla na kraju tunela?
