Sve češće se porječkam i svađuckam s vršnjacima iz kruga zlatnih »60+«, kad mi se žale kako im je »život proletio«, a nikad nisu u zrakoplov ni sjeli! I onda kad im tako velim, kao neki dan Borisu, onda počne… Te »još jučer je trčao u kratkim hlačama«, »još zna kvrge stabla na koje bi stao dok je trešnje krao«, misli da bi još mogao loptu »zakucati jednom rukom«, a dan ženidbe mu se čini kao da je bio prošlog vikenda! Prošao mu život kao da se tek triput napio, dvaput prespavao i evo, probudio se na pragu starosti?! Ne razumijem sve te i takve, kako su im sva ta desetljeća, godine i sati mogli »preletjeti«? Pa ja… Kad se sjetim svoga djetinjstva, i kad samo pomislim da sam istim ovim rukama pomagao nositi baki rublje da ga opere na »krušiji« u izvorskoj vodi, a na ovim istim nogama vratolomno trčao onih presudnih dvadeset metara do tetkova poljskog zahoda iza kućerka u predgrađu Zagreba, pitam se jesam li to uopće bio ovaj isti ja ili je to odživio neki dječak iz drugoga svemira?! Pa, za snimanje filma o mom djetinjstvu trebalo bi scenografiju tražiti valjda u nekoj najzabitijoj zabiti, ako ne i u Africi! Trebalo bi izgurati sve aute s ulica, »porušiti« pola grada i »premaskirati« na tisuće statista da bi to donekle sličilo na moje djetinjstvo… I onda, njima, mojim pajdašima život je »proletio«?!? Ne znam, možda mi se još, sukladno dobi, nije dovoljno »pamet skratila« pa da mi se sve to čini kao »jučer«?! Ne razumijem tu njihovu kratkoću cijele jedne povijesti… Ili se život čini kratak kad nema problema? Kad im je sve, kao Borisu, išlo »po špagi« uz tateke »drugove« i »funkcionere«, uz upis na faks po ugovoru s komunističkim »fabrikama«, zaposlenja i specijalizacije »po vezi«, uz dobivene stanove, uz sve ostvarene planove… Valjda tako, bez muka i problema, »život leti«? A kad su muke, kad se nema, tad traje… Kad ti tko blizak umire, dani su ti dugi kao godine… zar ne? Pa meni su i sad dugi! Duge noći bez pravoga sna, preduga jutra dok se svi zglobovi poravnaju do mjere ustajanja i stajanja… A sve na putu prestajanja. Dugo je, dugo je to sve… Dug je život i vraška je laž da »leti«! A još kad si ovako, kao ja, djetinje senzibiliziran da i vlastiti narod, pa čak i državu, doživljavaš kao svoje bližnje, tada ti se… Tada, kad ti hrvatstvo i izborena država polako i na oči već četvrt stoljeća umire, tada pomisliš da je vječnost već na zemlji počela! I to ona »devetoga kruga«…
– O, drago moje – prekida me tobože nježno moja ekskluzivna ponoćna slušateljica, ženica mi Jelica – znači zato si ti cijeloga života tako grintav i »pun problema«? Zato ti je sve uvijek teško i presudno, deprimirajuće i katastrofalno? Sve samo zato da bi ti život sporo prolazio i bio »dulji«? Baš si medeni… Ali, možda ti je sad pravo vrijeme za godine bez problema? Da ti bar ovo malo što nam je ostalo »proleti«…
– Bez brige i bez pameti?… Pa hajd’, večeras ćemo za to moliti?
