Čitajući i malo dublje analizirajući evanđeoske tekstove, mnogi će jednostavno na kraju ustvrditi kako su oni drukčiji od druge literature istoga vremena, a onda i od svekolikoga štiva koje čovjek može danas susresti na policama knjižnica. Razlog tomu sasvim je sigurno i to da oni prikazuju potpuno drugačiju viziju života od one koju je imao čovjek nekada, a čini se i čovjek danas. Evanđeoski su tekstovi vrlo jednostavno mnogima čudesni i zapanjujući, a takvima ih čini Krist i njegova logika života. On na život gleda nekim drugim očima.
Tako će Krist od onih koji ga slušaju očekivati da ljube svoje neprijatelje, da blagoslivljaju svoje progonitelje, daju ne očekujući da im to treba biti vraćeno. Te izjavne rečenice doslovni su prijepis Kristove besjede na gori u Lukinu evanđelju te su nastavak Isusova govora o blaženstvima (usp. Lk 6). Njima još treba pridodati i jednu regulu koju evanđelisti očito preuzimaju iz tada poznate svjetovne literature, a to je zlatna regula.
Zapanjujuće je, ako ne i zastrašujuće da Isus od svojih vjernih traži da ljube nekom čudesnom ljubavlju koja se proteže i na one koji su neprijatelji te nisu ni u kojem smislu dobročinitelji. Običnomu vjerniku takav se nalog čini nemogućim jer vjerojatno razara svaku logiku njegova promišljanja, a kosi se ujedno s brojnim načelima psihologije budući da čovjeku nije u njemu samom upisano to da ljubi onoga koji mu čini nešto loše. Ako to i čini, brzo će ga netko prozvati osobom koja ima stockholmski sindrom budući da je to izraz koji se primjenjuje na osobe koje »vole« one koji su im nanijeli zlo. Kako dakle shvatiti i živjeti Isusov nalog o ljubavi prema neprijateljima?
Uputa o ljubavi prema neprijateljima i onima koji ne čine dobro tiče se prije svega samoga Krista, a onda i onih koji su njegovi nasljedovatelji. Krist od svojih vjernika traži da se trude koliko god mogu biti njegovi nasljedovatelji. Jer on je u svojem tijelu prikazao kako istinski ljubiti i blagoslivljati one koji su progonitelji. Put koji je pokazao vodi u smjeru oprosta jer će on biti čin istinske ljubavi prema neprijateljima. Praštajući neprijateljima, čovjek se suočava sa svojim ranama, a s druge strane izručuje svoj život Bogu pravednomu sudcu živih i mrtvih. Važno je pri tome naglasiti da snaga za takvu ljubav očito ne može dolaziti od samoga čovjeka, nego je, čini se, logični put moliti za takvu snagu samoga Boga budući da istinska ljubav koja nema cijenu i mjeru ima svoj izvor i uvir u samom Bogu. Onom koji je u svojem Sinu Isusu Kristu do kraja i bez mjere ljubio čovjeka i stvoreni svijet. U takvu pak ljubav valja istinski i do kraja cijelim svojim bićem povjerovati.
Ljubav prema čovjeku svoju konkretnu manifestaciju imat će naravno i u sposobnosti čovjeka da bude onaj koji će drugima darivati sebe i ono od sebe. Darivanje je to koje ne će gledati na to da ono bude pod svaku cijenu uzvraćeno. Primjerice, roditelji ne će biti tužni ako im djeca ne vrate sve ono što su u njih ulagali. Jer često se to ne će ni dogoditi.
Ipak, i tada roditeljstvo ima smisao ako je shvaćeno kao iskren put darivanja sebe za dobro svoje djece. Roditelji će tako davati sebe bez obzira na razne udarce koje će tijekom života doživjeti od svoje djece. Na jednak način vjernik će biti onaj koji će drugomu davati otkidajući od sebe i pri tome ne će biti frustriran ako mu onaj kojemu je darovao to ne će biti sposoban vratiti. Istina, ponovno se čovjek i ovdje susreće s nelogičnostima života, ali i logičnošću Kristova pogleda na život i čovjeka. Ponovno opet valja reći da je Krist prvi tako živio jer ga evanđelja prikazuju kao onoga koji je davao Božje darove bez obzira na uvrjede i pogrde.
Treća Isusova uputa koju prenosi Luka u svojem evanđeoskom tekstu tiče se pak nečega što nije primarno vjerska stvarnost jer, kako je rečeno, istu je rečenicu Luka preuzeo iz tada poznatih manuala grčko-rimskoga svijeta. Uputa je to koja se poslovično u literaturi naziva zlatna regula ili zlatno pravilo koje svoj sažetak ima u reciprocitetu odnosa: sve ono što netko (ne)želi da mu drugi čine, neka on (ne)čini drugomu i obrnuto.
Uputa je to koja ljude, bilo da su vjernici ili nevjernici, a u sebi imaju iole poštenja, vodi kroz njihov život u svakidašnjici. Neki će to, osobito oni koji vjeruju u sudbinu i slične stvarnosti, nazvati kletom sudbom budući da će u činjenici da im se dogodilo nešto loše vidjeti jednostavno naplatu za zlo koje su sami učinili drugomu. To donekle i može biti točno jer su ljudski životi često tako isprepleteni da zlo koje netko drugomu čini jednostavno nikada nije tek zlo koje nema utjecaja na onoga koji ga čini.
Zlo čovjeka uvijek degradira te ga dugoročno čini nekako tužnijim i time praznijim bićem. Umjesto da bude ispunjena dobrom, duša se puni gorčinom, ne misleći da je to stanje u kojem je doista teško živjeti na duge staze. Znakovito je tako da u hebrejskom jeziku za izraze poput grijeha ili krivnje često su rabljeni izrazi koji doslovno predstavljaju teret koji netko nosi na svojim leđima. A s teretom na leđima može se hodati, no ne zadugo. Leđa se deformiraju, a čovjek biva zgrbljen. I to ne jer biva ponizan, nego većma ponižen.
Isusov pogled na život i čovjeka, unatoč tomu što se na prvi pogled čini uistinu čudnovatim, ipak je vrijedan promišljanja jer svijetu su danas potrebni oni koji će ljubiti bez mjere te istinski drugomu činiti dobro bez obzira na to hoće li im to jednakom mjerom biti vraćeno.
