Nije nikada bilo lako vjerovati u Krista i njegovu osobu. Evanđelja redom prikazuju taj problem. Poteškoću za to u vrijeme Kristova ovozemnoga boravka stvarala je nemogućnost da se u Kristu prepozna nešto više od tesarova sina. O tom evanđelisti govore na nekoliko mjesta. Da stvar bude još teža, Krist sam za sebe tvrdi da je kruh živi koji je s neba sišao.
Ljudi Isusova vremena nisu bili ništa drukčiji od ljudi danas, pa Isusove riječi ni u njegovo vrijeme nisu bile odveć lako prihvaćene. Poteškoću je jednako tako stvarala i činjenica da jednomu Židovu takav apstraktan govor nije bio lako shvatljiv.
Ući u puninu života po Kristu
Temeljni problem evanđelja devetnaeste nedjelje kroz crkvenu godinu jest, s jedne strane, shvatiti govor o kruhu koji daje život, i to život u punini, a s druge strane, to je i prihvaćanje zapanjujuće činjenice da je taj isti kruh realno prisutan u tesarova sina Isusa Krista. Kako doći do shvaćanja tih stvarnosti te, posljedično, kako ući u puninu života po Kristu?
Mnoštvo je pokušaja da se dođe do odgovora. Neki će reći da je važno studirati i proučavati teologiju. Drugi pak kako to nije toliko važno jer vjera nije stvar znanja, nego ipak nešto drugo. Ovi drugi tako će reći da je od presudne važnosti molitva i prepuštanje Duhu Svetomu da vodi procese u ljudskoj osobi. Tomu ide u prilog i činjenica da sam Isus u evanđeoskom odlomku tvrdi da nitko ne može doći k Njemu ako ga ne privuče Otac nebeski. Drugim riječima, za shvaćanje Krista koji je kruh života i time jamstvo ispunjenja ljudskih praznina, od presudne je važnosti otvorenost za Božje djelovanje u našim životima. Zato će važno biti prići Ocu i vjerovati mu. Bez previše mudrovanja i ljudskoga spekuliranja. Prići Ocu u Duhu, dati se poučiti od Oca, jamstvo je iskrene i istinske vjere i u Sina koji je Kruh života.
Kako shvatiti Krista u hostiji?
Onaj pak koji vjeruje u Sina koji je živi kruh, Ivan je u svojem evanđelju jasan, već sada zadobiva vječni život. Tako se Ivanovo evanđelje prikazuje kao tekst koji vječni život ne promatra na način da je to nešto što će doći jednoga dana, nego u maniri prostorno-prezentskoga opisa o vječnosti govori u perspektivi sadašnjosti.
Onaj koji sada pristupa Kristu koji se u euharistiji daje kao živi kruh za svijet u živoj i nepatvorenoj vjeri, već sada i ovdje kuša istinski život u Bogu. Onaj život koji će u punini živjeti u vječnom zajedništvu s Bogom.
No nameće se još jedno važno pitanje. Naime, može li se istinski blagovati i shvatiti Krista koji za sebe kaže da je živi kruh i kruh za život svijeta ako u samima sebi odveć turobno i iznimno snažno odbijamo stil života koji bi bio stil darivanja sebe drugomu? Darivanja na način kako se daje kruh koji biva u svakom euharistijskom slavlju razlomljen i podijeljen drugima da ga blaguju u vjeri? Kako, dakle, shvatiti Krista u hostiji a da se prije toga ne uđe u dubinu toga darivanja, odnosno u dubinu te razlomljenosti? Jer čini se da će čovjeku koji ne bi htio živjeti poput kruha koji se lomi i daruje drugima biti uistinu teško vjerovati u Krista kao kruh živi.
Motiv Krista koji daje sebe kao žrtvu
Suvremena kultura kao da pomalo gubi dimenziju življenja za drugoga, odnosno dimenziju življenja poput kruha koji se lomi i daruje drugima. Čovjek želi sačuvati sebe da ga drugi ne povrijedi ili da ga drugi ne prevari i često ostaje u prostoru samoga sebe. Jer u tom se prostoru osjeća ugodno. A Krist je sve samo ne to.
Živi i radi. Bori se poput svakoga čovjeka u realnom sektoru. Jer drugoga puta ni nema kojim bi pošao onaj koji vjeruje u snagu Krista koji ga krijepi na putu. On živi od Krista i za Krista. Zaboravlja sebe i svoje pravo. Ne mari za pohvalu, a ni za pokudu. Život shvaća na realniji način. On hodi, umara se, ali iznova na svojem putu biva okrijepljen Kristom koji mu ne dopušta malaksati. Na svojem putu takav čovjek, ispunjen Duhom vjere u Krista, nije onaj koji se ispunja gorčinom, gnjevom i vikom pri prvoj ili drugoj zaprjeci života jer on se ne u pouzdaje u sebe, nego u Krista. Stoga je zgodno svrnuti pogled ove nedjelje i na drugo čitanje, u kojem Pavao u poslanici Efežanima govori o važnosti pažnje na vlastitu nutrinu.
Kakve osjećaje čovjek gaji u sebi i zašto to čini? Zašto je netko ljut? Zašto je pun gorčine? To su pitanja od kojih uvijek treba poći prilikom procjenjivanja svoje osobnosti. Koji me osjećaji vode i s kojim razlogom? Pavao ne daje odgovore na ta pitanja jer Efežane potiče da sami o tom promišljaju. Nalaže im da budu dobrostivi, milosrdni i da praštaju jer Bog u Isusu Kristu prašta vjernicima, i to uvijek i iznova. Pri tome im napominje još jednu stvar – hodite u ljubavi kao što je Krist hodio u ljubavi i predao sebe za čovječanstvo. Iznova biva naglašen motiv Krista koji sebe daje, odnosno sebe prinosi kao žrtvu.
Sposobnost ljubiti bez koristi
Pavao u poslanici Efežanima ne govori o kruhu života, ali govori drugim riječima o istoj stvarnosti, a to je darivanje sebe za drugoga. I to darivanje u istinskoj ljubavi. Ne darivanje iz koristi, nego iz ljubavi prema ljubljenomu.
Možda je upravo to mnogim ljudima danas razlog da u euharistiji, odnosno kruhu koji se lomi i daje ne mogu prepoznati ništa posebno pa zato tomu kruhu ne pristupaju tako često. Razlog je, dakle, neznanje o istinskoj biti onoga što se na tom oltaru (stolu) događa. To je, naravno, samo jedan od mogućih razloga.
No čini se i da je suvremeni čovjek pomalo izgubio sposobnost ljubiti bez koristi. Izgarati u ljubavi prema drugomu čovjeku. Čovjek je to koji svoj život više ne gleda kao život za druge, nego kao projekt ostvarenja sebe. A tada kao da nekako sve blijedi i gubi istinsku radost. Baš poput stola u obiteljskim kućama u kojima su ljudi na istom mjestu, ali zbog manjka ljubavi jednih prema drugima ne osjećaju istinsku radost. Otkriti nam je iznova da ljubav koja se daje za drugoga otkriva i puni potencijal nas samih. Možda će upravo ponovno otkrivanje smisla kruha koji se u euharistiji lomi za druge vratiti istinski sjaj čovjeku današnjice. Vjerovati je u to.
