Zapanjuje uvijek nanovo uzeti evanđelje u ruke i diviti se Isusovim čudima. Jednima je dao sluh, drugima vid, a trećima pak slobodu od raznih navezanosti. Lakoća kojom Krist to čini uistinu zapanjuje. Takav slučaj jest i sa slijepim prosjakom Bartimejem koji viče za Isusom.
Čak dva puta evanđelist spominje prosjakovo podrijetlo jer biblijski tekst prvotno će reći da je on Bartimej, a potom i naznačiti da je sin Timejev. No poznavatelj aramejskoga jezika zna da je dovoljno reći Bartimej da se naznači da je riječ o sinu Timejevu budući da je riječ Bartimej kovanica od riječi bar, što u prijevodu s aramejskoga znači sin, a Timej je pak osobno ime.
Evanđelistu je vrlo vjerojatno stalo da naznači podrijetlo toga čovjeka, odnosno da istakne njegov identitet koji je u tom kraju vjerojatno bio naširoko poznat. I takvomu poznatomu čovjeku koji k tomu pati od ozbiljnoga hendikepa, a to je sljepoća, nije ni do čega drugoga nego da iskoristi priliku dok Isus prolazi kako bi ga zamolio da ga ozdravi od sljepoće.
Isus – istinski Davidov potomak
Bartimej moli za pomoć na vrlo izravan, a moglo bi se reći i »sirov« način. On viče, i to više puta. U njegovu vikanju očituje se njegova silna želja da konačno bude lišen sljepoće. Sadržaj njegova uzvika: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se« pokazuje kako taj čovjek ima veliko znanje o Isusovoj osobi.
On je za njega Sin Davidov, odnosno potomak loze Davidove te time baštinik obećanja.
Dakle, nije u pitanju izlječenje čovjeka koji je poganin ili nevjernik, nego čovjeka koji je vjernik te poznaje narav svoje vjere. S druge strane njegovo prepoznavanje u Isusu Sina Davidova pokazuje da je on, unatoč tomu što ne vidi svojim očima, sposoban u Isusu prepoznati potomka Davidova po tijelu, kako će reći Pavao u poslanici Rimljanima (usp. Rim 1, 1-7). Za njega je Isus istinski Davidov potomak, odnosno Mesija. Iz navedenoga razloga, odnosno zbog javnoga ispovijedanja vjere u Isusovu osobu, unatoč tomu što je mnoštvo ušutkivalo Bartimeja, Isus mu pristupa kako bi mu pomogao ne znajući još što on uopće želi.
Istinska jednostavnost
Krist želi da Bartimej priđe te stupi s njim u komunikaciju. Prosjak je zapanjen već samim pozivom jer evanđelist naglašava da skače sa zemlje, baca ogrtač te pristupa Isusu. Ono što slijedi uistinu je zanimljivo. Naime, Isus ga pita nešto vrlo jednostavno: »Što hoćeš da ti učinim?« To je ta istinska jednostavnost kojom zrači Isusova pojava.
On čovjeka poziva da iznese na vidjelo svoje zahtjeve, odnosno dubinu svojega problema. Time evanđelist prikazuje Krista kao čovjeka koji uči istinskoj komunikaciji.
Isusova komunikacija temelji se na iskrenu osluškivanju sugovornika te želji da prodre u dubinu njegova problema. Važno je to naglasiti, osobito u kontekstu društva u kojem čovjek danas živi, a koje je često obilježeno nestrpljivošću u odnosima. Nesposobnošću da se istinski uživi u dubinu nečije boli. Krist se sa svoje strane prikazuje kao onaj koji se ne boji stupiti u komunikaciju i odnos s čovjekom koji se na prvi pogled čini uistinu grub i opak jer viče i silno želi biti zapažen. Na njegovu količinu buke i surovosti Isus odgovara opet na svoj način te tada u iskrenoj i otvorenoj komunikaciji na vidjelo izlazi ono što Bartimej istinski želi, a to je sposobnost gledanja.
Kolika je čovjekova sposobnost vjerovanja?
Nakon ozdravljenja od sljepoće Isus jednostavno Bartimeju kaže da ide, da krene dalje jer ga je njegova osobna vjera spasila. Dakle, njegova duboka uvjerenost u Isusovu moć dala mu je mogućnost gledanja. Izlječenje se dogodilo posredovanjem duboke i samo Bartimeju znane vjere. No vjere koju Bog prepoznaje jer gleda u dubine ljudskih uvjerenja. Sve to slušatelja ili čitatelja toga ulomka evanđelja želi preispitati o kakvoći njegove osobne vjere u Isusovu osobu.
Kolika je čovjekova sposobnost vjerovanja? Je li ljudski čin vjere istodobno čin dostatne vjere? Kakvi god bili odgovori na ta pitanja, jedno je sigurno: odgovore na ta pitanja nije kadar dati čovjek, nego jedino Bog.
Samo on istinski proniče dubine ljudske osobe. To će biti važno naglasiti osobito u svijetu gdje se katkada može naići na vjernike koji su kadri procjenjivati nečiju vjeru, i to na vrlo minuciozan način.
Može se tako čuti da netko nije ozdravio jer nije dovoljno vjerovao ili da je njegova molitva bila kriva i slično tomu. Takvi i slični slučajevi pokušaja vrjednovanja nečije vjere čine se uistinu odveć banalnima, ako ne i pogubnima. Odaju često ljude vrlo nezrele i površne duhovnosti, a još manje sposobnosti za ulaženje i uživljavanje u dubinu nečije boli i razočaranosti životom zbog križa koji nose.
Trajni i ponizni dijalog s Kristom
Je li netko ozdravio ili nije te razlog zašto je to tako nije čovjeku dano znati jer jedino je Bog sposoban dati odgovore na takva pitanja. Svako odveć pojednostavnjeno pozivanje na teološke dogmatizme koji su odvojeni od iskustva boli i patnje čovjeka, odnosno iskustva života općenito, znak je ljudskoga pokušaja davanja odgovora na pitanja koja njemu uistinu nisu pridržana budući da je ljudski život nešto preveliko da bi se pojasnilo na odveć ljudski način. Ono pak što se čini puno smislenijim jest trajni i ponizni dijalog s Kristom u čistoj i postojanoj vjeri u nadi da Bog istinski proviđa ono što je uistinu potrebno čovjeku za njegovo dobro. Dobro tijela, ali i dobro duha.
