»Posvetio sam sav moj umjetnički rad za tri velika ciklusa, … tri velike ‘ljubavi’. Jedan ciklus posvećen mojoj domovini Hrvatskoj, jedan posvećen općem čovječanstvu i jedan posvećen kulturama Indiosa Južne Amerike u prošlosti i sadašnjosti.« Tako je o svom slikarstvu zapisao Kristian Kreković – »slikar sa zlatnim kistom« (K. Mirth), jedan od najvećih i u svijetu najpoznatijih hrvatskih likovnih umjetnika.
Rođen je 28. veljače 1901. u selu Koprivni, između Doboja i Modriče u Bosni i Hercegovini, u obitelji podrijetlom iz Like. Školovao se u Tuzli, a slikarstvo je studirao u Beču od 1921. na Akademie der Bildenden Kunste, gdje je diplomirao 1925., te slikarstvo i arhitekturu na École Nationale Supérieure de Beaux-Arts u Parizu, gdje je postao prihvaćen i poznat umjetnik. Godine 1930. prvi put je putovao u Peru. Nakon povratka u Tuzlu 1933. izrađivao je crteže bosanskih seljaka, a potom je otišao u Beograd. Mnogo je putovao Europom i živio uglavnom u Parizu, Beču i Beogradu. Bio je zaokupljen hrvatskom nacionalnom poviješću pa je radio projekte za gradnju Palače nacionalnih vladara na Trgu bana Jelačića, Hrvatskoga panteona na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu te Arheološkoga muzeja hrvatskih spomenika, koji je trebao biti smješten u spiljama Velebita. Zbog ratne opasnosti godine 1939. prebacio je 1200 djela iz Pariza u Zagreb, a potom u Beograd, gdje su bila nažalost uništena tijekom njemačkoga bombardiranja 1941. Stradala su i 143 velika platna posvećena hrvatskoj povijesti – među kojima su 63 portreta hrvatskih knezova i kraljeva od Porge do Stjepana Tomaševića!
Vrativši se u Zagreb sa suprugom Sinom rođ. Pevsner, pariškom Židovkom, koja je hrvatski jezik govorila savršeno, radio je kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i portretirao tadašnje uglednike. Nakon rata, u kojem su mu ubijena tri brata, na zajedničkom suđenju godine 1946. s Lovrom pl. Matačićem i Tinom Ujevićem zbog »suradnje s neprijateljem« oduzeta mu je sva pokretna i nepokretna imovina. Godinu dana poslije pobjegao je najprije u Italiju, potom u Francusku, pa u Švicarsku. Od 1951. do 1954. ponovno je boravio u Peruu, gdje je slikao likove iz peruanske povijesti prije španjolskih osvajanja. Grandioznu izložbu pod naslovom »Fabuloso Peru« u Limi 1954. otvorio je tadašnji peruanski predsjednik te mu je svečano dodijelio državljanstvo. Bio je počasni građanin Cusca, stare prijestolnice Inka, gdje jedna ulica nosi njegovo ime. Nakon toga organizirane su mu izložbe u mnogim gradovima, redovito s najvećim uspjehom.
Od 1965. živio je u Španjolskoj, u Palma de Mallorci, gdje je 1977. dao izgraditi muzej, poznat kao Museo Kreković, koji je 1981. otvorila španjolska kraljica Sofija. U knjigu dojmova upisala je i riječi: »magnifico museo y magnifico pintor« (»veličanstven muzej i veličanstven slikar«). U njemu se čuva sto pedeset njegovih monumentalnih djela. Osim galerije, u tom gradu postoji i park koji nosi njegovo ime.
Zanimljivo je da je rado rabio hrvatsko glagoljsko pismo. Uopće, iako ideološki apolitičan, uvijek je isticao svoje hrvatstvo. Na svojim se djelima često potpisivao »pintor croata« ili »pintor croata-peruano«. Za prve izložbe u New Yorku pisalo je ispod njegova imena »Yugoslav painter« (»jugoslavenski slikar«). Kreković je zaprijetio da izložbe ne će biti ako to ne bude izmijenjeno u »Croatian-Peruvian painter«, što mu je uspjelo unatoč prosvjedu jugoambasade.
Likovni kritičari smatraju ga jednim od najvećih portretista XX. st. Portretirao je, među ostalim, Mahatmu Gandhija, s kojim je bio osobni prijatelj, britansku kraljicu Majku, švedskoga kralja Gustava V. i mnoge druge.
Najpoznatije mu je nacionalno djelo »Egzodus dvadesetog stoljeća«, slika široka gotovo četiri metra. Njome je opisao hrvatsku bleiburšku tragediju i svoju vlastitu izbjegličku sudbinu. U sakralnom opusu najpoznatije su »Djevica mira«, slika u dvjema inačicama, u katoličkoj i u bizantskoj ikonografiji, koju je 1975. predao papi Pavlu VI. Poznata je njegova slika Ivana Pavla II. s četvero djece raznih rasa. U crkvi sv. Filipa i Jakova u Mallorci naslikao je sjajan triptih, u kojemu je u sredini Gospa s devetero djece, simbolom čovječanstva. Čuvena je i njegova slika »Mojsije«.
Umro je u Palma de Mallorci 21. studenoga 1985. Prema njegovoj želji, supruga Sina donirala je Hrvatskoj 1991. više desetaka njegovih likovnih radova, koji se čuvaju u Zagrebu. Godine 1994. darovala je osamdesetak ulja na platnu, od kojih je trećina od 2015. trajno pohranjena u zgradi Gradske knjižnice u Perušiću, rodnom gradu Krekovićeva otca Roka. U franjevačkom samostanu u Tuzli, gdje ga nazivaju »tuzlanskim Michelangelom«, otvorena je 2007. galerija nazvana njemu u čast.
Bijaše u punom smislu riječi katolički oblikovatelj kulture. Iako je velik dio njegovih djela nacionalne tematike stradao, ne bi trebalo zaboraviti njegove velebne zamisli o Arheološkom muzeju hrvatskih spomenika na Velebitu, Palači narodnih vladara i Hrvatskom panteonu, gdje je i njemu mjesto.
