Božji prilazak čovjeku u Bibliji je prikazan na vrlo realističan način. Stoga ne čudi da Isusa Krista Evanđelje po Ivanu prikazuje na vrlo realan način dionikom svadbenoga stola u zajedništvu sa svojom majkom. Erich Auerbach će tako u svojem djelu »Mimesis – Realizam u zapadnoj literaturi« promišljati o tome kako je sva zapadna literatura, pa tako i sam biblijski govor, literatura koja odiše realizmom.
Običnost (realizam) u Kani Galilejskoj dosiže istinske vrhunce jer što ima običnije od zajedništva za stolom, i to onim svadbenim. Stol je to oko kojega se skuplja uža i šira rodbina te prijatelji mladenaca. S njima se želi podijeliti radost njihova slavlja te im biti potpora na početku njihove bračne priče. Za tu gozbu svatko se priprema, a ponekad ta priprema biva uistinu iscrpljujuća. I to za sve. Bilo zaručnicima, bilo obitelji zaručnika katkad nedostaje jednostavno snage u organizaciji najsitnijih detalja svadbene radosti. Nitko pri tome i ne misli da nešto uopće može poći po zlu jer to je događaj u koji se ulaže. Dižu se krediti, štedi se dugo te se sve čini kako bi sve bilo spremno. U jeku takve pripreme pomisliti da će na svadbi nestati primjerice vina čini se jednostavno nemogućim. A baš to biva razlogom prekida svadbene radosti na svadbi čiji dionici bivaju Isus i njegova majka.
U Kani Galilejskoj tako na pomalo zapanjujući, a moglo bi se reći i banalan način, nesta vina. Poznajući gostoljubivost židovskoga naroda i istinski trud oko organizacije svadbe koja u židovskom narodu traje nekoliko dana, čini se doista nevjerojatnim da nestane vina. No, kako god, to se događa. Jer životni je realizam surov te mjesta za bajku ili čaroliju jednostavno nema. Da, to je taj frapantni realizam biblijskih narativa. Ipak taj problem treba razriješiti te su čitatelji te evanđeoske perikope svjedoci toga rješenja.
Ono nije lagano, baš kao ništa u ljudskom vrlo realnom životu. Životu u kojem je teško stvoriti potreban novac preko noći, a jednako je i s vinom kojega u tom trenutku jednostavno nema. Na sceni tada evanđelist prikazuje one koji taj problem rješavaju. Prva je majka Marija koja u ulozi posrednice i zagovornice zaručnika Isusa upozorava na problem. I kada bi svatko očekivao lijep i kulturan odgovor, to se ne događa. Nanovo se realizam može rezati nožem poput finoga papira. Evanđelist kao da u svojem vrlo realnom prikazu ljudskosti jednostavno ide do kraja te nimalo ne ublažava težinu prikaza ljudskih života.
Isusov odgovor majci: »Još nije došao moj čas« ipak nije banalan odgovor neposlušnoga i buntovnoga sina svojoj majci, nego je na planu teologija Ivanova evanđelja. Ivanu je stalo prikazati Krista kao onoga koji će svoju moć i snagu potvrditi ne čudesnim djelima, nego prije svega smrću na križu. Zato čas ne može biti svadbeni čas, nego tek onaj podno križa gdje Isus nanovo biva prikazan u zajedništvu sa svojom majkom (usp. Iv 19, 25-27). Sve stoga upućuje na teologiju zadanoga biblijskoga teksta, a ne tek na puki izvještaj iz jednih svatova. Ta teologija istinski je duboka, a može se sažeti na sljedeći način.
Nestanak vina na svadbi, i to u trenutku, kako je rečeno, kada to nitko ne očekuje, prikaz je realnosti ljudskoga života. Tamo gdje je nitko ne očekuje, a to je trenutak svadbene radosti, žalost se jednostavno događa. Baš kao kad za vrijeme lijepoga nedjeljnoga ručka obitelj dobiva poziv da im je sin poginuo u prometnoj nesreći. Ljudi se u isti mah pitaju tko je kriv. I već postavljanje takvoga pitanja odvodi na krivi trag jer evanđelistu nije stalo do traženja krivca u krizama života, nego do prikaza Kristove milosti koja se očituje upravo u krizama života. Iz istoga je razloga vino koje Krist stvara prikaz njegove milosti koja čovjeku biva darovana neovisno o njegovu trudu i pripremi.
Ravnatelj stola stoji u čudu jer ne razumije odakle na stolu biva nakon dobroga vina servirano još bolje. To nitko ne može objasniti osim onoga koji ga stvara, a to je sam Krist. Čudesno je to jer u tom događaju evanđelist prikazuje ono što čini istinsku esenciju kršćanstva. To je Kristova milost koja je uvijek neobjašnjiva te u svakom trenutku iznenadna. I upravo to i čini temelj ove biblijske zgode u Kani. Ona usmjerava svakoga vjernika na preispitivanje vlastita života u vjeri.
On je često obilježen nemogućim i katkad se čini nerješivim problemima, no otvaranjem Kristovoj milosti isti životni doista teški tereti bivaju s Kristom ipak podnošljivi. No bit će presudno vjerovati Kristu, a manje sebi i svojim organizacijskim sposobnostima.
Dobro organizirana svadba, svi će se složiti, tek je početak života u braku. Tada slijedi istinsko životno putovanje koje, ako je obilježeno otvorenošću za Kristove darove, biva uvijek zalog radosti. U društvu u kojem stopa rastava sve više raste čini se da o tome vrijedi promišljati. Razlog možda upravo leži u činjenici zaborava Kristove milosti te prečesto teškoga otvaranja njegovoj sili i snazi da čovjeka iz krize vodi prema spasenju, i to duše i tijela. Dakle, koliko god se vjerovalo realnosti krize i težini života u braku, vjerovati je na još realniji način Kristu koji je istu težinu došao ponijeti s bračnim drugovima te ih takve ranjene voditi prema iscijeljenu njihove slomljenosti prema vječnoj svadbenoj radosti u nebu.
