Kako se Kristov vjernik treba postaviti spram kompleksnih problema koji proizlaze iz ekološke krize? To je središnje pitanje na koje su u dokumentu »Odgovornost prema zajedničkom domu – Odnos kršćana prema svemu stvorenom«, objavljenu u utorak 3. prosinca, odgovor ponudili članovi Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere predvođeni predsjednikom Vijeća sisačkim biskupom Vladom Košićem. Premda se taj odgovor oslanja na brojne poticaje iz dokumenata pape Franje i Ivana Pavla II., bilo bi ga površno svesti na njih. Njegovi naglasci, naime, donose barem dvije konkretne novine za prihvat integralne ekologije među hrvatskim vjernicima: novinu unutarnjega usmjerenja i novinu evangelizacijskoga gledišta. No prije valja ukratko ocrtati kontekst u kojem je njihova novost došla do izražaja.
Sam dokument, koji započinje podsjetnikom na zajedničku nadu kršćana i stanovnika zemlje iz konstitucije »Gaudium et spes«, datiran je na svetkovinu Krista Kralja, čiju je poruku nade u homiliji i poruci nakon Anđeoskoga pozdravljenja istoga dana istaknuo i sam papa Franjo.
Nada kao hodočasnička popudbina u središtu je i prosinačke molitvene nakane Papine svjetske molitvene mreže koju je Sveti Otac objavio na dan objave samoga dokumenta – ujedno na blagdan sv. Franje Ksaverskoga, zaštitnika misionara.
Ako te simboličke podudarnosti i jesu slučajne, ne treba zanemariti činjenicu da one nude dobar sažetak samoga dokumenta: nadu koja kršćanskoj brizi za stvoreno daje jedinstvenu »vertikalnu dimenziju« (čl. 12) i nadahnuće koje u toj brizi prepoznaje nemali »evangelizacijski kapital« (čl 17). S obzirom na još svježe vijesti o razmjerima svjetlosnoga i čestičnoga onečišćenja u našim gradovima, kao i rasprave o utjecaju klimatskih promjena na budućnost hrvatskoga turizma – koje su se osim na jednoj zagrebačkoj konferenciji vodile i u široj javnosti zbog zabrinjavajuće promjene oblika Zlatnoga rata na Braču – dokumentu HBK-a ne može se poreći i aktualnost.
Iako dokument u zaključku nudi i konkretna načela za pristup tako konkretnim ekološkim problemima, njegova je glavnina posvećena razmatranju odnosa »Boga, čovjeka i stvorenoga« u svjetlu kršćanskoga nauka. Već i iz naslova dokumenta vidi se da je više nego »svakoj osobi koja živi na planetu« ili »svim ljudima dobre volje« – kojima je papa Franjo uputio encikliku »Laudato si’«, odnosno apostolsku pobudnicu »Laudate Deum« – rečeno razmatranje namijenjeno kršćaninu: »Kristovu vjerniku« pozvanu na dijalog o zajedničkom pothvatu očuvanja stvorenoga s onima koji »ne uočavaju vertikalnu dimenziju kršćanske objave« (čl. 14), ali još više pozvanu na angažman koji »u našim hrvatskim prilikama« osim evangelizacijske ima »i društvenu dimenziju« (čl. 18) u smislu »razvijanja kulture življenja, stanovanja i zalaganja za opće dobro« (čl. 17).
Prvenstvo takva »nutarnjega« zaokreta – od dijaloga prema angažmanu, i to posredovanjem Nauka – potrebno je, čini se, priznati da se spomenuti »evangelizacijski kapital« prepozna u punini te urodi plodonosnijim dijalogom sa svijetom, ali i uvelike zanemarenim dijalogom s »odsutnom Crkvom«. Osim velike prilike da se »unutar prisutne horizontalne praktične brige za sve stvoreno pokaže da je kršćanska inspiracija vertikalno utemeljena«, autori tako u očuvanju zajedničkoga doma prepoznaju i važan pokretač vjerničkoga evangelizacijskoga poslanja, »posebice među našom braćom i sestrama koji iskazuju brigu oko svega stvorenoga, ali su se udaljili od Crkve« (17).
Značajna je to nadgradnja ideje koju su hrvatski biskupi iznijeli u dokumentu »Župna kateheza u obnovi župne zajednice« još 2000. naslućujući u »ekološkoj zajednici« šansu »zahvaćanja (što) širega kruga župljana« – time značajnija što se u međuvremenu povećao koliko broj onih koji su se »udaljili od Crkve« i broj onih koji »iskazuju brigu oko svega stvorenoga«, toliko i preklapanje tih dviju skupina.
O tim se fenomenima čini nemoguće ozbiljno govoriti bez uzimanja u obzir ozbiljnosti ekološke krize. To može objasniti zašto je prikazu peterih njezinih dimenzija posvećen čitav uvod u dokument. Ekološka je kriza, naime, znak vremena »koji je Crkva pozvana tumačiti« (čl. 1), ali i neporeciva stvarnost čijim očitovanjima – porastu razine mora, velikoj koncentraciji stakleničkih plinova, gubitku bioraznolikosti – pridonose i antropogeni činitelji (čl. 2).
Istodobno, budući da najviše pogađa one »koji nemaju mogućnosti da se prilagode klimatskim promjenama, nego, u najgorem slučaju, moraju napustiti svoje domove i uputiti se u krajeve u kojima mogu biti sigurni da će imati osnovne uvjete za život (čl. 3), ona je i »pitanje pravednosti«, zbog čega briga za stvoreno nije puki »izraz solidarnosti« (čl. 4), nego i »izraz eklezijalnoga zajedništva« (čl. 5). Ugrožavanje »dara života na planetu Zemlji« nije, dakle, »samo ekološki i klimatski problem, nego i moralni problem, koji zahtijeva novu solidarnost među narodima« (čl. 4).
Ipak, ta nova solidarnost ne iziskuje »da se Crkva nastoji transformirati u ekološku organizaciju«, nego da se podigne svijest o »ulozi vjernika u očuvanju toga Božjega dara zbog onih malenih koji su najugroženiji« (čl. 5) – ulozi očitovanoj tek u Božjoj objavi. Ako je – nasuprot vjerovanjima »koja u svemu stvorenom prepoznaju odraz jedinstvene povezanosti unutar jednoga organizma, majke zemlje« – Bog »prisutan u stvorenjima i sva stvorenja uzdržava« (čl. 7), jasno je da svako stvorenje i unutarnju vrijednost »prima od samoga Boga u činu stvaranja« (čl. 6).
No budući da »Otac stvara po Kristu« – svrsi i cilju stvaranja – vrijednost se stvorenja u punini ostvaruje tek u Kristovu otkupiteljskom činu (čl. 8). U tom »novom stvaranju« čovjek namjesto »sebičnoga i antropocentričnoga pristupa iskorištavanju prirode« sudjeluje po Kristovu »modelu« upravljanja kraljevstvom (čl. 9), što osim zajedništva s Bogom obuhvaća i zajedništvo s čovjekom i zemljom. Stoga i »učinjena nepravda prema bližnjemu jest istodobno narušavanje odnosa prema Bogu i zemlji«. Manjak slavljenja Boga istodobno je »manjak poštovanja bližnjega i zemlje«, a uništavanje zemlje »iskaz nepoštovanja Boga, koji je čovjeku darovao zemlju, i bližnjega koji trpi posljedice uništavanja zemlje« (čl. 10).
Tek na takvim temeljima daju se zasnovati načela za život kršćana u kontekstu ekološke krize, čemu je posvećena druga polovica dokumenta. No načelima prethode i tri razloga za kršćansku brigu o stvorenome – onu koja nadilazi »horizontalnu« brigu nadahnutu »suosjećanjem sa svim živim bićima« i spoznajom »da su sva živa bića međusobno povezana« (čl. 12). Prvi je razlog što je briga o stvorenom odgovor na Božji poziv: »Vjernik upravo zbog Božjega poziva na očuvanje i obrađivanje zemlje ne može nego promatrati sve stvoreno kao izraz Božje ljubavi« (čl. 13). Drugi se pak razlog tiče očuvanja ljepote Božjega stvaralačkoga djela, a treći nasljedovanja samoga Krista koji se »utjelovljuje u stvorenome kao najmanji i najkrhkiji kako bi iskazao ljubav prema svojemu prekrasnomu umjetničkomu djelu« (čl. 16).
Nije čudno što su kao uzor pristupa stvorenomu prožet takvom raspoloživošću, radošću i revnošću autori dokumenta odabrali Kraljicu Svega Stvorenja – Mariju. Jer ona je »cijelim svojim životom iskazala brigu o svome sinu« (čl. 19), a na sličan se način »brine za sve stvoreno koje je ranjeno«.
