Još jedan iz plejade »društva mrtvih pjesnika« 1945., kako ih je nazvao Branimir Donat, Radoslav Glavaš ml. (stariji je njegov imenjak i prezimenjak živio od 1867. do 1913.) rođen je 29. listopada 1909. u Drinovcima. Krsno mu je ime bilo Andrija. Franjevačku je gimnaziju pohađao na Širokom Brijegu, gdje je poslije, 1938. – 1942., bio profesorom. U franjevački red stupio je 1927., uzevši redovničko ime Radoslav. Studije filozofije i teologije pohađao je u Mostaru i Lilleu. Za svećenika je zaređen 1933. u Fontenayu u Francuskoj. Studij je nastavio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao disertacijom »Jakša Čedomil – osnivač moderne hrvatske kritike«, kojom je dokazao da su Hrvati među prvima razvili književnu kritiku kao posebnu književnu vrstu. Godine 1942., mimo volje redovničkih poglavara, prihvatio je mjesto načelnika u Ministarstvu prosvjete i bogoštovlja NDH. Iako je znao što se dogodilo njegovoj redovničkoj braći na Širokom Brijegu, dočekao je partizane u Zagrebu. Na provizornu suđenju osuđen je na smrt i smaknut 27. svibnja 1945.
Napisao je oko sto pedeset raznih tekstova. Javio se poezijom 1929. u sjemenišnom listu »Ruža«, a poslije je s člancima surađivao u brojnim listovima i časopisima. Potpisivao se često A. R. Buerov ili inicijalima. U lepezi njegovih književnih interesa istaknuto mjesto zauzima ruska književnost, a odlično je poznavao francusku i talijansku književnost.
Bio je vrstan polemičar pa je tako 1944. u »Spremnosti« u vezi s pogledima na Jakšu Čedomila polemizirao s Albertom Halerom, koji je, kao »građanski intelektualac«, također zaglavio 1945. Bavio se i socijalnim i političkim vidicima književnosti te povijesnim temama hrvatske književnosti, obradivši teme »Hrvatstvo starije hrvatske književnosti«, »Književni rad franjevaca u Hercegovini«, »Franjevački prilog starijoj hrvatskoj književnosti« i dr., a posebno je pisao i o vrlo opsežnom i važnom pravaškom udjelu u hrvatskoj književnosti te objavio brojne kritike o suvremenicima. Suvremeno stvaralaštvo katoličkih pisaca ispravno je gledao u funkciji duhovnoga utemeljenja cjelokupne hrvatske književnosti.
Nedvojbeno, uz Jakšu Čedomila, Jovana Hranilovića, Antu Petravića, Kerubina Šegvića i Nedjeljka Subotića, Glavaš je istaknuto ime među svećenicima koji su kao književni kritičari i povjesničari zadužili našu književnu kulturu. Taj doprinos još čeka znanstveno vrjednovanje. (L)
