Želim vam dati svoj osvrt na vjeru i Crkvu čiji sam član. Naime, uvidio sam da postoji vjera katolička u Boga i Isusa Krista i postoji institucionalna Crkva koja je dužna propovijedati tu vjeru. Upravo se ta institucionalna Crkva sve više brine za materijalno, a manje za duhovno. U prvom planu su financije Crkve, a onda eventualno duhovni život.
Dobar svećenik može privući vjernika, a loš može otjerati vjernika iz Crkve. Toga institucionalna Crkva nije svjesna ili ne želi biti svjesna. Ona lošemu svećeniku iznova daje novu priliku jer ima teoriju da je loš svećenik bolji nego nikakav svećenik zbog manjka svećenika. Ako se Crkva bude tako ponašala, bit će sve manje svećenika.
Loš svećenik je »strašilo« Crkve, on tjera sve iz Crkve, nije mu stalo ni do čega osim do sebe samoga i vlastitih interesa. Takav je spreman od siromaha uzeti 50 kn za dar samo da bi njemu bilo dobro. U našoj Crkvi imamo svećenika koji žive sa ženama, koji imaju djecu, koji imaju privatne stanove, apartmane, bijesne automobile, a Crkva im je »posao«. Biskupi znaju za takve, ali ih svjesno ostavljaju u Crkvi. Na djelu je komercijalizacija vjere, i to baš zbog ovakvih svećenika koji su to samo na papiru, a zapravo su »strašila« Crkve. Oni Crkvu vide samo kao izvor prihoda za svoj privatni život, a duhovnosti zapravo i nemaju, jer da imaju, ne bi radili to što rade. Ne treba mi da idem daleko, samo da se okrenem oko sebe i vidim »strašila«, a ne svećenike.
Isto tako, Crkva bi trebala biti socijalno osjetljiva. Smatram da zbog onih milijuna kuna iz državnoga proračuna ne bi trebala kupiti dar od bake koja ima poljoprivrednu mirovinu 750 kn ili ne bi trebala kupiti dar od obitelji čija je plaća minimalna ili od umirovljenika koji imaju mirovinu od 2000 kn itd. Međutim, svećenici nisu dobili naputak da ne kupe darove od tih socijalno ugroženih, nego dapače uzimaju i od njih. Živim u svojoj župi već 15 godina i u tih 15 godina neprestano se nešto kupi u crkvi. Prvo se kupilo za dogradnju crkve, potom za legalizaciju te dograđene crkve, zatim za izgradnju oltara, pa za kipove i slike, zatim za dresove ministranata, a sada se kupi za obnovu dvorane. Pa kamo to ide!
Ni kada smo bili u recesiji nije se prestalo kupiti. I onda dođe do promjene župnika koji se zadužio za dogradnju crkve i kada je došao novi, odmah su počeli zvati dužnici da se isplati dug, i opet po leđima vjernika. Zaista neodgovorno ponašanje.
Crkva u komunizmu nije dobivala ništa od države pa je živjela i preživjela. Sada dobiva i opet traži ono što je tražila i u komunizmu. Ima li tu logike? Zbog svega sam ovoga razočaran u našu Katoličku institucionalnu Crkvu i nisam siguran da je zbog toga ne ću jednoga dana i napustiti. Jer, kako rekoh, ne mogu biti dio nečega što smatram truležom i lošim. Ovaj kukolj se mora spaliti u samoj Crkvi da ona ozdravi. Evo toliko, i molim za anonimnost i po mogućnosti za odgovor.
Čitatelj
Ne ćemo reći ništa novo ako napišemo da se dijelom slažemo, a dijelom se nikako ne slažemo s Vašim viđenjima naše Crkve i stanja u našoj Crkvi. Dakako da nema ni jednoga vjernika – bio on vjernik laik ili biskup, svećenik, redovnik ili redovnica – koji nije svjestan izazova, poteškoća, pa i stvarnih problema u našoj vjerničkoj zajednici, i to na raznim razinama. Kriza vjere, koja onda dovodi i do krize morala i ponašanja, zahvaća sve podjednako, bez obzira je li netko ministerijalni službenik Crkve ili je vjernik laik. Dakako, ako on dopusti da u njegovu životu prevlada grijeh, za koji nosi osobnu odgovornost.
No htjeli bismo početno istaknuti da nije u redu Crkvu »dijeliti« na vjernike laike i zaređene službenike, premda znamo da smo svi kao narod Božji, u okviru svojih ovlasti, zajedno odgovorni i za duhovni život naše Crkve i da jedni drugima moramo pomagati kako bi naše zajednice živjele u skladu s Božjim zakonom i crkvenim propisima. Isto tako nam se neopravdanim čini Vaše mišljenje da se »institucionalna« Crkva – kako ju nazivate – brine o materijalnom, a ne o duhovnom. Uvjereni smo da ste se prevarili u svom paušalnom stajalištu, možda i zbog toga što ne vidite cjelovito i zato što možda pratite život Crkve samo dijelom. Ne ćemo ići daleko da bismo Vas upozorili na pogrješku, premda ne želimo sami sebi raditi promidžbu, ali da samo u obzir uzmete ono što čitate u Glasu Koncila (ali i da pratite druge vjerske medije), i sami biste uvidjeli – pa i na temelju najmanjih vijesti iz naših župnih i biskupijskih zajednica – koliko ste u krivu i kako pogrješno prosuđujete kada Crkvu – gotovo isključivo – prozivate za »komercijalizaciju«.
Nadalje, slažemo se s Vama da dobar svećenik može privući vjernike u Crkvu, ali se ne slažemo s Vama kada svećenike koje smatrate lošima nazivate »strašilima«. Osim toga, vjernik u Crkvu ne ide, to jest ne živi vjerničkim životom, zbog svećenika – bio on dobar ili loš. Dakako da dobar primjer znači puno i da svaki svećenik mora nastojati živjeti uzornim svećeničkim i vjerničkim životom, ali mi smo vjernici od Boga primili milost vjere kao dar i kao takav ga trebamo živjeti. Pa i pomagati svećenicima da i oni žive savršenijim duhovnim životom ako vidimo da griješe.
Vaš poticaj da svećenici ne traže vjernički dar od siromašnih, kojih je puno u našem društvu, svakako je hvalevrijedan. Ali istodobno kao da namjerno ignorirate činjenicu da mnogi svećenici (da ne kažemo gotovo svi) to već i rade u svojim sredinama, kao što nam se čini da gotovo namjerno ignorirate sve karitativne inicijative na razini naših župa i (nad)biskupija, sve one svećenike i vjernike koji iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu stoje uz potrebite i pomažu kako najbolje mogu, znaju i umiju.
I za kraj: odagnajte od sebe misao da »iziđete« iz Crkve. Ako Vam je doista stalo do Crkve, do zajednice kojoj pripadate, učinite nešto te i djelom i molitvom pomognite da Crkva, a to smo svi mi vjernici u njoj, bude bolja. To nam je i vjernička dužnost.